Znanje koje se prenosi u Tranceframing školi temelji se na drevnim sustavima znanja koja su esencija ljudske spiritualne baštine. Jedan od tih sustava koji je utkan u srž Tranceframinga je i stoicizam.
Stoicizam je drevni sustav koji je u vremenima njegovih početaka bio jedan od najpopularnijih građanskih disciplina zapadne civilizacije. U početku, stoicizam je bio isključivo privilegija bogatih i moćnih koji su primjenom ovog sustava željeli ostvariti „dobar život“. Stoicizam daje moćne alate u potrazi za ustrajnosti, majstorstvom i mudrosti koje su nužne da bi čovjek živio „dobar život“.
Stoicizam proizlazi iz helenističke filozofske škole, a njegovi počeci datiraju od 3. stoljeća prije Krista. Pokretač stoicizma bio je imućni atenski trgovac Zeno. Temelj tog učenja bila je životna filozofija osobne etike utemeljene na prirodnim zakonima i zdravom razumu. Najpoznatiji stoici bili su Marko Aurelije, Epictetus i Seneca.
Ciljevi prihvaćanja i življenja stoičkih principa su: hrabrost, umjerenost i trezvenost, činjenje onoga što je ispravno i temeljeno na razumijevanju i istini. Radom na sebi i pridržavanjem etičkih principa oni koji žive stoicizam razvijaju se plemenite vrline:
MUDROST - proizlazi iz razvijenog i zdravog uma
HRABROST – konfrontacija s nepravdom i glupostima poduzimanjem odvažnih akcija
PRAVDA - aspekt mudrosti koji se primjenjuje u socijalnom životu te koji obuhvaća i socijalnu inteligenciju
UMJERENOST - sposobnost činjenja u skladu s prirodnim zakonom, samokontrola i strpljenje
Sve dok je usmjeren na razvoj ovih vrlina, kroz vježbu i njihovo razumijevanje, neovisno u nečijem statusu, obavezama, financijskoj situaciji, čovjek živi svoj najbolji život koji može živjeti.
Stoici također ohrabruju ostvarenje svjetovnih aspekata (uspjeh, novac, relacije), ali sve dok nisu u konfliktu s vrlinama. Oni koji ovladaju s ovim vrlinama pronalaze svoju životu svrhu koja se temelji na altruizmu. Njihovim prakticiranjem i razvojem ostvaruje se smirenost i životna jasnoća.
Stoici naglašavaju važnost meditacije, kontemplacije i molitve koje su iznimno bitne u razvoju ovih vrlina. Redovita praksa jutarnje meditacije i večernje kontemplacije u kojoj se čovjek preispituje kako bi spoznao svoje greške i učio iz njih te unaprijedio sebe i svoj život već sljedeći dan, iznimno je važan dio svakodnevnice svakog stoika.
Stoicizam je vrlo pragmatičan te je itekako prikladan za ljude koji žive život zapadne kulture zato što je, između ostalog, usmjeren na rad na ostvarenju životnih postignuća i to na logičan i razuman način.
„Ako mi netko može dokazati da ono što mislim nije ispravno, sa zadovoljstvom ću to promijeniti jer tražim istinu koja nikada nikoga nije povrijedila. Čovjek je taj koji istrajava u svojoj samoobmani i ignoranciji, to je ono što povrjeđuje.“ (Marko Aurelije, rimski car, stoik).
Tranceframing se osim stoicizma temelji i na abhidharmi, tibetanskom, budističkom pristupu poznavanja uma i ljudske psihe koji je nevjerojatno dubok, i vjerojatno najbolji postojeći sistem rada na razvoju ljudskog uma. Sve više zapadnih psihologa, istraživača proučava i preuzima znanja iz tog plemenitog područja. Iako su i stoicizam i abhidharma u osnovi usmjereni na razvoj čovjeka i njegove istinske prirode, postoje i različitosti ova dva pristupa. Kombinacijom tih različitosti, njihovim prihvaćanjem i fuzijom Tranceframing je razvio sustav učenja koji je iznimno učinkovit te obuhvaća i vanjski i unutarnji aspekt čovjeka održavajući njegovu ravnotežu. To donosi sigurne i vrhunske rezultate. Naravno, sve to zahtijeva seriozan i strpljiv rad.
Abhidharma (budizam) usmjerena je na ostvarenje stanja smirenosti i jasnoće koje se iskušava u stanju praznine. Stoici također teže tome, ali putem ovladavanja glavnim stoičkim vrlinama. Glavni put stoika do tog cilja je redovito prakticiranje tih vrlina, a kod budista je to meditacija.
Stoicizam je usmjeren na razvoj uma koji treba biti otvoren i slobodan, a kada proučavamo Budina učenja to je i njihov glavni cilj. Glavno Budino učenje je u tome da je glavni uzrok patnje žudnja; sve stvari koje postoje su prolazne (privremene) i vezivanje za njih je glavni izvor nezadovoljstva. Glavni cilj tih učenja je ukloniti patnju i ostvariti stanje uma bez želja. Da bi se to ostvarilo potrebno je ovladati s ovim aspektima: ispravna percepcija, ispravna namjera, ispravno govorenje, ispravna akcija, ispravan život, ispravan napor, ispravan mindfulness i ispravna koncentracija.
Stoci pak uče da da treba živjeti u skladu s prirodom, prihvaćajući sve ono što se događa u trenutku ovdje i sada. Prihvaćanje ne znači izostanak akcije, prihvaćanje znači percipirati stvari onakve kakve jesu, ali bez etiketa, mentalnih filtera i stvaranja priča uma.
Svaki trenutak usmjeravaj svoj um na ono što činiš. Čini to dostojanstveno, predano, dobronamjerno te ostavi druge misli sa strane. To ćeš ostvariti da ono što činiš, činiš kao da ti je to posljednje u životu.“ (Marko Aurelije)
I budistička učenja i stoicizam ukazuju na iznimnu važnost mindfulnessa (naravno, oni nisu niti koriste taj naziv).
Bez mindfulnessa nema jasne percepcije i nitko ne može ostvariti stanje čistog uma.
U životu je najlakše biti nesvjestan i živjeti iz stanja ignorancije (to se itekako može primijetiti u vremenima ove globalne krize i manipulacije gdje je veliki broj ljudi izabrao „najlakši“ put, ne razumijevajući posljedice toga, a posljedice će biti teške).
Mnogi troše desetljeća svojeg života uključeni u virtualnu realnost svojeg uma u kojoj postoji samo stres i gubljenje životne energije. Takvi ljudi usmjereni su isključivo na prošlost i budućnost, ali ne i na sadašnji trenutak. Istina, životna energija i božansko egzistiraju isključivo u trenutku ovdje i sada. Usmjerenost na prošlost i budućnost stvara ogromnu iluziju. Ono što se događa u sadašnjem trenutku je uvijek jednostavno, istinito i nenaporno.
Većina ljudi je uključena u fantazije svojeg uma, zbog toga je njihov život nepotrebno kompliciran, stresan i težak. To je stanje ignorancije, a u tom stanju čovjek je uvijek tjeskoban, depresivan i bez ravnoteže. No, stanje ignorancije (lat. ignorare - ne znati, ne razumjeti, biti nesvjestan) uvijek je osobni izbor i za njega, kao i za sve ostalo, uvijek postoje posljedice. Jedna od posljedica stanja ignorancije je još veća ignorancija koja postaje naviknuta tendencija uma.
Kroz učenje i življenje novih znanja odbacuju se toksične navike konceptualizacije, stvaranja i vezivanja za priče uma, manifestiranje iracionalnih emocija. Sav taj rad čovjeka čini probuđenim i svjesnim a to je put ostvarenja stvarne, originalne prirode uma.
