U kontekstu osobne moći, potrebno je usmjeriti se na moć koja inicira vlast i autoritet nad samim sobom umjesto na moć nad drugima ljudima. Osobna moć je nešto što nam tada ne može biti oduzeto. Osobna moć može biti generirana i održavana jedino ako slijedimo svoju originalnost i svoj put originalnosti. To je proces pokušaja i pogrešaka, te pokušaja i uspjeha gdje identificiramo što nam je najosobnije te se okružujemo s izborima koji proizlazi iz naših stvarnih potreba i preferencija. Zakoračujemo u svoju moć na način da postanemo svjesniji trenutnih motiva i namjera.
Moć je proporcionalna dubini naših motiva. Svaki čovjek zrači određenu količinu moći. Osobna moć se može regulirati jedino ako znamo kako se odnosimo prema njezinom izvoru, a to je originalna, univerzalna energija, te kako se odnosimo prema njezinim zakonitostima. Što su nam motivi sebičniji to više zatvaramo prema originalnoj, životnoj energiji, te ona sve manje teče kroz nas i daje nam podršku. Biti sebičan nije nešto loše, ali je ograničavajuće. Živjeti je čast i privilegija da pristupimo univerzalnom izvoru životne energije, čija je količina u našem sustavu određena našim motivima te tome kako se oni uklapaju u cjelinu. Što god da radili, motiv uvijek treba služiti egu, ali i originalnom ja. U tom kontekstu sebičnost nas ne ograničava zato jer smo je uklopili u tijek životne sile.
Osobna sloboda definirana je na koji način reagiramo na nasilje, napad i emotivne izazove. Potrebna je određena količina osobne moći da bi izrazili sebe u trenucima nedaća i kriza. Ako ne ustanemo i ne izborimo se za sebe u izazovnim situacijama, upadamo u vrlo učestalu emotivnu zamku, a to je da postanemo žrtva. Žrtva ne može postojati sve dok nismo definirali jednog ili više „igrača“ u određenoj situaciji, obično su to „zlostavljači“ i „spasitelji“. Bez ta „dva igrača“ žrtva ne može postojati.
Iskustvo pobjede (priznanja) je iznimno važno za razvoj samopoštovanja koje je baza nečije autonomije. Puno je načina pobjeđivanja, no najvažniji je onaj gdje pronalazimo slobodu kako bi mogli izraziti sebe. Osobna sloboda nam daje prijeko potrebno dopuštenje da se ponašamo i izvan socijalno prihvaćenih normi i standarda ponašanja. Ona nam daje šansu da iskusimo kako se istinski osjećamo u vez drugih stvari umjesto da slijedimo ideje i reakcije onih oko nas.
Pobjeda je esencijalna za emocionalni opstanak i duh pobjede se manifestira u načinu putem kojega pristupamo kompeticiji. Natjecanje sa sobom i drugima važna je faza jer u njemu upoznajemo svoje vlastite standarde, ograničenja te se učimo kako ih nadvladati. Sve to služi da bi razvili samopotvrđivanje i da bi postali jači.
Svjesnost mehanizma samo potvrde omogućuje da spoznamo od kuda crpimo snagu i kako netko mjeri potvrđivanje. Temeljem toga postoje dvije vrste pobjede: kada vi idete naprijed te kada svi idu naprijed.
Funkcija emocionalnog opstanka manifestira se onda kada se konfrontiramo i zauzmemo za sebe, čuvajući svoj prostor. Srž emocionalne inteligencije su vrijednosti i programi vjerovanja s kojima smo identificirani, također oni predstavljaju i srž našeg osobnog prostora. Ako nismo u dodiru s njima uvijek ćemo biti zarobljeni u borbi za moć i emocionalna inteligencija nikada neće moći biti apsorbirana i asimilirana. U ovome je iznimno bitno znati koje programe vjerovanja imamo, tada je puno teže osjećati emocionalnu ugrozu jer smo jači i ostavljamo puno manje mogućnosti da nas netko napadne.
Borba za moć se događa uvijek kada nismo sigurni u vezi naše vlastite pozicije. Kada nismo sigurni u svoje granice tada nesigurnost postaje norma. Jedini način da ovladamo svojim granicama je poduzimanje rizika. Kao djeca učimo različite emocionalne strategije da provjerimo druge ljude (jesu li prijateljski usmjereni, žele li nas napasti, ili su submisivni). Učimo tada različite taktike kako bi bilo po našem te da izbjegnemo da netko dominira nama.
Sve se to može izraziti u velikom broju formi, a sve one opisuju u kojoj mjeri smo autonomni, tj. u kojoj mjeri si dopuštamo osobnu slobodu da budemo ono što jesmo.
Emocionalna inteligencija pokreće emocionalno teritorijalni krug i to, vrlo često, nepredvidljivo, iracionalno i katarzično. Razlog tome je sama priroda emocionalne inteligencije koja je usmjerena na izražavanje i otpuštanje. Emocije se ne mogu racionalno shvatiti.
Emocije uvijek slijede svoja pravila. Ako su one prosuđivane i kritizirane samo zato jer ih netko ne razumije dogoditi će se konfuzija. Da bi se konfuzija izbjegla, važna stvar koju svatko može napraviti je naučiti ne prosuđivati emocije.
Ako je emocijama dopušten slobodan tijek, one će izražavati sebe ispunjavajući svoju svrhu.
Osim ovoga, emocije zbunjuje i slika koju imamo o sebi, koja vrlo često potiskuje i poriče osobnu slobodu.
Takva vrsta samoporicanja čovjeka drži u stanju emocionalne imobilizacije sve dok je čovjek ne nadvlada te dok ne bude ono što jest. Jako je važno dopustiti si osjetiti i izraziti osjećaje koje zadržavamo i potiskujemo. Previše emocija koje nisu procesuirane umanjuju kapacitet samoizražavanja. To se posebno odnosi na emocije koje apsorbiramo, a ne pripadaju nama.
Nesvjesnost emocija odvaja čovjeka od tijeka života i originalnosti.
