Sistem možemo definirati kao entitet čiji se dijelovi u njegovim obrascu odnose jedan prema drugome. Sistem je je opet sastavljen od manjih sistema (subsistemi) koji su također dio većih sistema.
Svaki sistem sadrži: strukturu, granice, pozitivni i negativni feedback, homeostazu (samorelgulacija radi održavanja postojanih unutarnjih uvjeta).
Ljudski sistem uključuje sve od individualne osobnosti do kolektivne osobnosti koja je određena socijalnim, nacionalnim i civilizacijskim te također uključuje vjerovanja koje osoba, kao sistem, posjeduje. Ljudski sistem ima dodatne karakteristike i to ga razlikuje od mehaničkih sistema: težnja prema intimnosti, mudrosti, kreativnosti i težnja ka zdravlju ljudskog sustava u svakom segmentu. Ljudski sistem je potpuno opremljen kako bi vodio unutarnji i vanjski život u potpunoj harmoniji. Kada osoba zaglavi u kroničnom problemu ti unutarnji resursi i mudrost nisu dostupni u potpunosti.
Ograničenja mogu postojati u sistemu unutarnjih osobnosti, odnosu s određenom osobom, u načinu kako je obitelj ili neki drugi sistem organiziran, u tome kako različite institucije izvan obitelji utječu na osobu, te kako društveni sustav vjerovanja i vrijednosti utječe na vrijednosti osobe i vjerovanja. Unutarnji entiteti ljudskog sistema (subsistemi) nazivaju se dijelovima. Vrlo često ih se naziva: sub osobnostima, unutarnjim karakterima, arhetipovima, kompleksima, unutarnjim objektima i ego stanjima.
Dio nije samo prolazno emocionalno stanje ili naviknuti misaoni obrazac. On je diskretan i autonomni psihoenergetski sistem koji ima vlastie misaone procese, temperament, stil ekspresije, vlastite sposobnosti, želje i pogled na svijet. Dijelove uma treba sagledavati kao unutarnji sistem, skup ljudi različite dobi, u međusobnom odnosu, poput plemena. Neki od tih članova plemena su mladi, neki su osjetljiva i ranjena djeca, neki su starija djeca, adolescenti, a neki odrasli. S obzirom na njihovu različitu dob oni imaju različite talente, različit temperament, i različite ciljeve i želje.
Kod čovjeka čije originalno ja vodi i upravlja sistemom, dijelovi se jedan prema drugom odnose harmonično. Čovjek neće iskušavati svaki dio različito i osjećati će da je njegov um jedinstven. Takav um je poput svakog drugog sistema koji je zdrav. On funkcionira dobro i njegovi članovi su sinkronizirani. I u takvom umu zasebni članovi postoje ali djeluju u interesu sistema. No, kada se zbog različitih razloga odvoje od grupe ostaju udaljeni i autonomni, onda se u takvom sistemu događa se polarizacija. Pojedini dijelovi se odvajaju i počinju se ponašati ekstremno i destruktivno. Jedan od glavnih razloga je utjecaj vanjskog svijeta na čovjeka.
Većina obitelji je pod utjecajem „mainstream” kulture koja je sama po sebi polarizirana. Polarizirana kultura ima ogroman utjecaj i na obitelji stvarajući neravnotežu i polarizaciju u njima. Neki članovi obitelji dobivaju više resursa, utjecaja i odgovornosti od drugih. Sve to povezano je i s unutarnjim svijetom osobe. Obitelj će vrednovati i poticati neke dijelove osobe dok će određene zanemarivati ili napadati. Istovremeno, osoba će zauzeti iste stavove prema tim dijelovima, uspostavljajući unutarnju neravnotežu. Ljudi se uvijek odnose prema svojim dijelovima kao što su se njihovi roditelji i autoriteti odnosili prema njima.
Npr. kod žena, roditelji mogu vrlo često naglašavati važnost da se zadovolje drugi i da žena izgleda dobro dok mogu posramljivati svoju kćer kada pokaže bijes. Stoga ta žena može dopustiti dijelu sebe koji se brine o da joj drugi stalno odobravaju da dominira u njezinom životu. Istovremeno, to isključuje dio nje koji želi istaknuti svoje stvarne potrebe. Dio nje koji traži odobrenje i priznanje ima puno više utjecaja, odgovornosti i pristupa izvorima dok dio koji je asertivan ima svega toga vrlo malo.
Neuravnoteženi sistem, bez obzira bio on vanjski ili unutarnji ima tendenciju polarizacije.
To znači da će dijelovi tog sistema biti prisiljeni napustiti njihove preferirane uloge i zauzeti uloge koje su u opoziciji i koje su suprotstavljene u odnosu na druge članove. Tako roditelji mogu postati neprijatelji, drugi ljudi rivali, a unutarnji dijelovi postaju neprijatelji. Svaki član te polarizacije boji se da će biti nadvladan, da će ga drugi pobijediti ili da će zbog toga cjelokupni sistem biti oštećen.
Kako idemo kroz život i živimo, imamo „pozitivna” i „negativna” iskustva. Dok nas pozitivna iskustva ohrabruju da zračimo i izrazimo sebe u svijetu u kojem živimo, negativna iskustva iniciraju povlačenje energije i zatvaranje. Ako je negativno iskustvo intenzivno ili se ponavlja tijekom vremena, naša energija implodira i odvaja se i dijelovi nas ostaju bez te energije i „zatvaraju se“. Upravo zbog toga većina ljudi ima fragmentiranu energetsku strukturu koja određuje i kreira ono što im se događa u fizičkoj dimenziji. Dio se „zatvara“ kako ne bi više nikada bio povrijeđen.
Bez obzira što se je dio nas „zatvorio“, sistem i dalje djeluje s pozitivnom namjerom, no sistem tada ne može iskoristiti sav kapacitet, osoba nije prisutna u potpunosti te sama sebe povrjeđuje. Rezultat je napetost i borba.Većina ljudi nema samo jedan dio koji se je zatvorio. Tijekom vremena na različitim stupnjevi našeg života, još energije iz našeg energetskog tijela se odvaja i ta energija postaje skrivena i svaki fragment te energije je prekriven s puno slojeva zaštite. Rezultat je taj da naša energetska struktura izgleda kao multidimenzionalna slagalica koju opet treba sastaviti kako bi mogla zračiti slobodno. Ponekad, svjesni smo što nas je povrijedilo u prošlosti i znamo kako to utječe na naš život (možda imamo manjak samopouzdanja, možda se zbog toga ne možemo ostvariti odnos, možda smo agresivni itd.) Zatvoreni dijelovi su odvojeni od originalne energije i ne dobivaju je, oni su poput „crnih rupa“. Te „crne rupe“ našeg osobnog svemira mogu isisavati energiju iz vanjskog svijeta, uključujući energiju drugih ljudi, ili tu „crnu rupu“ nastojimo ispuniti s bolnim i nepotpunim iskustvima kako bismo ostvarili osjećaj da smo živi.
