Ljudski um sastoji se od dva sistema: emocionalni, koji konstantno procesuira osjetilne inpute i misli te na temelju toga stvara emocije koje se temelje na tome; sistem razuma koji upravlja razmišljanjem, rasuđivanjem te koji koristimo kada razmišljamo, analiziramo te svjesno zaključujemo. Operacije koje provode ta dva sistema nisu neovisne već se nalaze u međusobnoj interakciji koja se konstantno događa. Zaključci i odgovori koje um stvara u vezi nečega u velikoj mjeri su pod utjecajem nečijeg emocionalnog stanja.
Npr. kada je netko tjeskoban, tada percipira da će se nešto loše dogoditi i to s puno većim intenzitetom nego kada se nalazi u stanju mira. Kada je netko apatičan tada smatra da mu nikakva akcija ili aktivnost neće donijeti ugodu. Tada takav čovjek izbjegava izazove, izbjegava pokrenuti se. Tjeskoban čovjek planira budućnost na način da ne preuzima nikakav rizik, agresivan čovjek se pak odnosi prema budućnosti bez ikakvog plana. Kada se netko osjeti ranjivim tada naginje konstruirati mentalne priče i teorije na bazi puno manje podataka nego kada je u konstruktivnom emocionalnom stanju.
Kada netko iskušava bilo kakvo destruktivno stanje te ispiše svoje misli koje ima u tom stanju, primijetiti će da je većina tih misli koje mu tada prolaze kroz glavu potpuno iracionalno, bez ikakvog smisla i distorzirano. Takav način razmišljanja sprječava transformaciju tog emocionalnog stanja te održava destruktivno emocionalno stanje. Sve to uvećava destruktivne emocije koje netko iskušava.
Većina ljudi ne iskušava svijet onakav kakav jest već onakav kako ga njegov um konstruira u određenom trenutku. Ovisno o emocionalnom raspoloženju, prikazuje se i realnost. U jednom emocionalnom modalitetu realnost nam izgleda na jedan način, a u drugom ista ta realnost izgleda potpuno drugačije.
Ako je netko u modalitetu destruktivnih emocija, sve okolnosti izgledaju loše, pojavljuje se zaglavljenost i perspektiva je takva da se čovjeku čini sve nemoguće i strašno. No, istina je potpuno drugačija jer je u tome trenutku čovjek pomiješao stanje uma i realnost.
Ovdje su prisutna potpuno dva različita stanja svijesti. Kada je netko u stanju svijesti žrtve, takva osoba se automatski i naviknuto te potpuno nesvjesno fokusira na to da ne posjeduje nikakvu moć bilo što promijeniti. Većina ljudi se nalazi upravo u tom stanju i iz njihove točke gledišta oni percipiraju realnost isključivo kroz filter svoje nemoći.
Ovdje se radi o takvoj vrsti kognitivnog filtera kroz koji nisu u stanju percipirati da mogu promijeniti bilo što. S druge strane, izvorni self ima strukturu kognitivnih filtera koji kažu da čovjek može promijeniti ono što želi te da ima moć nad tim procesom.
Ako je netko zaglavljen u poziciji žrtve te ima percepciju da ne može napraviti ništa, tada njegovi kognitivni filteri odbacuju sve mogućnosti ovladavanja tom pozicijom (znanja, tehnike, akcije).
Kada je netko u izvornoj poziciji tada je u potpunosti uzemljen i staložen. Iz takve pozicije uvijek se percipiraju mogućnosti i rješenja.
Razumijevanjem ove dvije pozicije te kada ih netko unese u konceptualni sistem svojeg uma, ostvaruje se stanje svijesti kada možete odlučiti kako postojati u ovome svijetu.
Postojati ili „biti“ je temelj svega. Ako promatramo formulu „biti – činiti – imati“, „biti“ je temelj svega. Većina ljudi stavlja naglasak na „imati“ i „činiti“. To je potpuno krivo usmjerenje koje ništa i nikada neće promijeniti. Ključ je u stanju „biti“, tj. u tome kako se osjećate te iz kojeg stanja percipirate svijet i situacije oko sebe. Rad na emocijama i vašem kognitivnom sistemu omogućuje percepciju izbora, a izbor uvijek postoji.
