Literatura vezana uz samopomoć najprije se počela pojavljivati u SAD-u. Sâm termin samopomoć podrazumijeva način na koji pojedinac može pomoći samome sebi kako bi riješio osobne probleme. Korijeni ove metode sežu sve do polovine 19. stoljeća, ali 1970-ih godina samopomoć je počela postajati dijelom popularne kulture, a u Americi se javio čak i pokret pod kraticom „SHAM“ koja označava „Self Help and Actualization Movement“. O pokretu "SHAM" i njegovu utjecaju na čitateljsku publiku u SAD-u pisao je američki autor i profesor novinarstva Steve Salerno u svojoj knjizi "SHAM: How the Self-Help Movement Made America Helpless". Self-help industrija inače je vrlo unosan posao koji donosi godišnju zaradu od oko 10 milijardi dolara . Zanimljivo je da riječ sham na engleskom jeziku znači sljedeće: „ono što nije onakvim kakvim se prikazuje; lažno predstavljanje nečega kao istinitog; varka; laž; prividno; tajno; simulant“ itd. Pitanje koje bi svatko postavio nakon navedenih činjenica je postoji li kakva poveznica između kratice pokreta „SHAM“ i značenja engleske riječi „sham“.
Autori knjiga ovakve vrste poznati su diljem svijeta čak i onima koji nisu došli u kontakt s njihovim djelima, ali o njihovim imenima u ovom tekstu neće biti riječi. Tražite li motivaciju za životne planove, ove bi knjige mogle biti od pomoći, ali nažalost kratkoročno zato što je sve ono što se u njima može naći samo obećanje neograničenosti ljudskih potencijala, no ne može se reći da je čitanje knjiga za samopomoć garancija za njihovo ostvarenje.
Princip rada na sebi koji se promovira u ovakvim knjigama ne funkcionira u stvarnosti jer bi u suprotnom cjelokupna čitateljska publika bila zadovoljna svojim životima, međutim to se u većini slučajeva ne događa. Ono što se događa je da ljudima odgovara kad im netko kaže da mogu učiniti sve što požele pa makar to pročitali u knjizi namijenjenoj masama, ali koja je pisana na specifičan način – da stvori iluziju kako je pisana za svakoga zasebno. Autori knjiga za samopomoć osim što pišu, organiziraju i seminare na kojima bez obzira na sve što kažu nikad ne otkriju slušateljima tajnu svog uspjeha, već im nameću pravila kojima jamče zadovoljstvo.
Sadržaj knjiga i seminara uglavnom su motivacija i pozitivno razmišljanje pomoću kojih se ne rješavaju problemi, već se ljudima naplaćuje nada u bolje sutra. Čitanje knjiga i slušanje predavanja u određenoj su mjeri pasivne radnje koje ne mogu zamijeniti djelovanje u smislu preuzimanja odgovornosti za životne situacije i uzimanja stvari u svoje ruke. Većina ljudi samo pročita knjigu, a ni ne primijeni određena znanja na konkretnu životnu situaciju kako bi je promijenila.
Prva i najčešća pogreška korištenja metode samopomoći je ta da se, kad shvatimo da u životu nije sve onako kako bismo željeli da bude, ne trudimo proniknuti u sebe i suočiti se s vlastitim postupcima, već tražimo pomoć izvana zato što se na prvi pogled ta mogućnost čini jednostavnijom, ali pridavanjem pažnje vanjskim utjecajima trošimo vrijeme slušajući nekog drugog umjesto sebe. Osim toga, određene tehnike u knjigama za samopomoć postoje za širok spektar publike, drugim riječima nisu prilagođene svakome ponaosob tako da ni ne mogu imati utjecaja na svakoga.
Čak i da pronađemo odgovarajuću tehniku, fokus će u većini slučajeva uvijek biti na onome što želimo popraviti tj. na već unaprijeđenoj verziji nas, a ako je pažnja na nečemu za što mislimo da bismo trebali postati u budućnosti, ne ostavlja se prostor za usmjeravanje pozornosti na trenutak u kojem se nalazimo te se s takvim načinom razmišljanja samo udaljavamo od stvarnosti. Prema tome, čak i da napredujemo, u takvoj situaciji većinu ćemo vremena svejedno baciti u vjetar jer umjesto na cilj treba obratiti pažnju na promjene koje nam se tijekom rada na sebi događaju – u životu, karakteru, donošenju odluka, pristupanju problemima i odnosu prema svemu tome jer prava promjena nikad ne dolazi preko noći, već kao da evoluira putem minijaturnih promjena koje se svakodnevno događaju, ali ne primijetimo uvijek svaku od njih.
Što se tiče proučavanja self-help literature, postoji razlika između načina na koji primamo nove informacije – ili gubimo energiju na preuzimanje tuđih formula bez razmišljanja ili stvarno učimo. Svatko bi trebao biti svjestan pristupa li dobivenim znanjima kritički ili ih uzima zdravo za gotovo.
Kada govorimo o najčešće korištenim tehnikama u self-help industriji, često ćemo naići na pozitivno razmišljanje i afirmacije. Neki su se ljudi navodno uspjeli izliječiti od teških bolesti na taj način, premda to i dalje nije dokazano, ali mnogi se i nisu uspjeli izvući pomoću tih metoda tako da su te pseudotehnike poslužile kao medij za ignoriranje već uznapredovalih teških bolesti. Također, postoje na tisuće knjiga napisanih za rješavanje točno određenih problema, na primjer za stabilizaciju financijskog stanja, partnerskog odnosa, za lišavanje stresa itd. no dobro je pokušati shvatiti probleme u nabrojanim aspektima kao posljedice i površinski sloj nekog mnogo dubljeg problema, a ne kao uzroke nezadovoljstva.
Čak i kada primijenimo znanja iz određene knjige i uvjerimo se kako smo riješili problem, zapravo smo riješili posljedicu, ali ne nužno i uzrok, osim toga, vrlo je vjerojatno da će se nakon nekog vremena isti problem pojaviti u nešto drugačijem ruhu, no promotrimo li malo dublje, uvidjet ćemo da je njegov oblik isti.
Mnoge knjige za samopomoć sastoje se samo od detaljno napisanih iskustava ljudi koji su se uspjeli iscijeliti ili riješiti određeni problem pa se čitatelji znaju zaplesti u zamku takvih programa tako da pronađu opis iskustva koje je slično njihovom vlastitom i pomisle kako bi i oni mogli riješiti situaciju na isti način pa ne propitkuju provjerenost tih informacija niti uzimaju u obzir pretpostavku da se razlikuju od osobe čije je iskustvo navedeno i uzimaju određenu terapiju kao garanciju za rješavanje problema, međutim, to je poput recepta za spravljanje ljekovitog napitka koji neće nužno pomoći svakome.
U self-help knjigama i seminarima postoje ustaljeni obrasci pomoću kojih se pristupa publici. Prvo se postavlja cilj, zatim slijede motivacija za njegovo odrađivanje, samodisciplina, usmjeravanje pažnje, poduzimanje određene akcije pri čemu treba biti uporan i redovit, a svi koraci su međusobno prožeti pozitivnim razmišljanjem kojemu se pridaje velika važnost, a to se ne propitkuje iako bi trebalo. Je li normalno da se čovjek u svakom trenutku ostatka svog života tjera na pozitivno razmišljanje? Može li se samo pozitivnim razmišljanjem iskorijeniti uzrok problema? Ako može, bi li čovjek trebao izbjegavati ozbiljnost nepredvidivih životnih situacija ukoliko do njih dođe?
S obzirom na obrasce koji se koriste u knjigama za samopomoć, logično je zaključiti da je sadržaj takvih djela vrlo sličan jer je filozofija ista - „Transformirajte sebe.“ I kada ljudi to čine, ako su uporni u tome, dođe do toga da se izgube jer počnu živjeti život nekoga drugog, a to je zapravo kao da su umrli, ako ne i gore, zato što uzimanjem takvih informacija zdravo za gotovo možemo o njima postati ovisni i od eventualnih prepreka koje stvarnost može donijeti, na taj način bježati od njih u svijet knjiga kojima nam se laska i govori kako smo posebni umjesto da se s tim preprekama suočimo.
Cilj ovog propitkivanja nije odgovoriti ljude od čitanja knjiga za samopomoć jer među njima postoje primjenjiva znanja, a ta vrsta literature, kada se njena načela demistificiraju, može koristiti kao svojevrstan početak i uvod u nešto mnogo dublje poput istinskog razumijevanja samog sebe. Cilj je upozoriti na način pristupanja znanjima koje se nalaze u tim knjigama, ali i informacijama s kojima se susrećemo općenito, u svakodnevnom životu jer kako kaže narodna poslovica: „U svakom žitu ima kukolja.“
