Jedna od najvećih iluzija u zakonu privlačnosti je ta da , kao što se u knjizi Tajna tvrdi, privlačimo u život ono što je u harmoniji s dominantnim mislima koje osoba ima. No problem u tom konceptu je taj da nije rečeno koje su to dominantne misli. Dominantne misli nisu na svjesnom nivou, dominantne misli nalaze se u nesvjesnom. Dominantne misli se konstantno „vrte“ čak i kada spavamo. Najbrži put da stvorimo promjenu u životu je kroz koncept neuroplastičnosti. Neuroplastičnost je proces promjene umrežavanja neuro sustava, to je proces modificiranja i stvaranja neuro konekcija. Što više iskušavate točno određene osjećaje vaš neuro sustav postaje plastičniji i umreženiji tim osjećajima. U procesu neuroplastičnosti važnu ulogu ima i hormon oksitocin. Zbog njega nam je tako lijepo kada volimo, zbog kojeg osjećamo bliskost i povezanost. Oksitocin se još naziva i „hormon sreće“. Oslobađa se iz zadnjeg režnja hipofize i najznačajniju ulogu ima tijekom rađanja, jer izaziva kontrakcije materice i laktaciju. On pomaže majkama da se povežu sa svojom bebom, stvara jedinstvenu i neraskidivu vezu koja ne sliči ni na jednu drugu koju tokom života ostvarimo. Blokira osjećaj straha i čini da majke budno paze na svoju djecu i da se u slučaju opasnosti „ne paraliziraju“. Oksitocin, tvrde znanstvenici, najintenzivnije djeluje na amigdalu, koja je centar za strah, pa tako olakšava osjećaje napetosti, straha i nervoze. Ljudima daje hrabrost i samopouzdanje da se upuste u odnose sa drugima, drugim riječima, nestaje strah od društvene interakcije. Ljudski mozak ne radi linearno. Već radi kroz interakciju naša tri mozga (reptilski, limbički i neurokorteks). Kada je reptilski mozak stimuliran on u potpunosti preuzima upravljanje pažnjom, tada osoba 100 % usmjerava pozornost.Stoga, kada stvaramo motivaciju moramo shvatiti da to dolazi iz reptilskog mozga. Ništa se ne događa u životu dok nismo povezani s našim primarnim motivacijama (reptilski mozak). Ako želite bilo što napraviti, ostvariti i promijeniti u životu, tu intenciju morate povezati s reptilskim mozgom i on će vas dovesti do te točke. Reptilski mozak je taj koji će napraviti stvar, a ne razum i logika. Reptilski mozak ne radi na nivou emocija već na nivou impulsa. Ako nešto što želite možete osjetiti u tijelu tada možete promijeniti što god želite. Ako nešto možete osjetiti u tijelu onda imate potencijal to manifestirati. Generiranje primarne motivacije od strane reptilskog mozga stvara emocije, a to je uzrok koji pokreće akciju. Neokorteks nas čini svjesnim, sve izvan naše svjesnosti je izvan naše kontrole.
Svaki dio mozga ima svoj jezik. Također mozgovi međusobno komuniciraju. Kada npr. limbički sustav želi komunicirati s neokorteksom,mnoge informacije bivaju obrisane, distorzirane i generalizirane. Struktura koja upravlja svim tim različitim nivoima vaše svjesnosti i iskustvima, nam je dostupna ako smo fokusirani i apsorbirani u ono što radimo.
U praksi , jedan dio nas želi promjenu i želi proći kroz to iskustvo, dok drugi dio nas želi evaluirati sve to nastojeći se uvjeriti da li to sve funkcionira. I tu nastaje problem, ako je dio vas u procesu (dio vas radi), a dio vas promatra i evaluira, jeste li apsorbirani, imate li fokus? Naravno, da ne. U ovome radu moramo biti poput male djece. Kada se djeca igraju ona su u potpunosti apsorbirana u ono što čine i fokusirana. Svaki dio, svaki nivo vašeg nervnog sustava ima svoj kod. Kada iskušavamo bol ili neugodu u tijelu, uvijek postoji emocionalni razlog iza toga. Ono što trebamo razumjeti u vezi nervnog sustava je to da on ne odvaja memoriju iskustva od emocije koja je generator te lekcije koju učimo kroz to iskustvo. To je za nervni sustav jedan jedinstveni kompleks. Kada počnete somatski djelovati u smjeru promjene koju želite napraviti tada zaobilazite „firewall“ između različitih razina vašeg iskustva.
Naš energetski sustav radi sinergijski.Komunikacija se ne odvija samo na lingvističkom nivou, komunikacija je hologram. Dok izražavamo nešto, osim riječi, postoje i drugi, jako važni aspekti: ton, brzina, no još dublje od toga su geste koje koristimo (gdje pozicioniramo ruke kada opisujemo nešto). Sve to predstavlja markiranje kako naš neuro sustav pristupa određenim informacijama. U kontekstu manifestacije i generiranja realnosti koju želimo iskušavati to je jedna od glavnih stvari koja govori u kojoj fazi i na kojem stupnju su ljudi, te kako pristupaju hologramu virtualne realnosti te mogu li ih uzemljiti. Da bi uzemljili bilo što, moramo poduzeti akciju. Čovjek može meditirati, vizualizirati, promišljati koliko god hoće, no bez akcije ništa se neće promijeniti u materijalnom svijetu. Ako ne poduzmete akciju, najbolja stvar koja vam se može dogoditi je status quo, no ono što se događa ako ništa ne poduzmete je da se stvari pogoršavaju.
Ljudski živčani sistem je najmoćniji mehanizam manifestacije koji postoji. Na žalost, mnogi ljudi odbijaju pokrenuti se jer ne pate dovoljno. Da bi generirali realnost kakvu želite, morate imati identitet koji to podržava. Identitet se sastoji od vjerovanja i vrijednosti. Vjerovanja kojih nismo svjesni blokiraju sposobnost generiranja (da smo ih svjesni, promijenili bi ih). Najviše vjerovanja kojih nismo svjesni usvojili smo do pete godine života. Svaki čovjek može biti, činiti i imati ono što odluči u svojem životu. No da bi se to dogodilo prvo morate postati čovjek kojem se takve stvari mogu dogoditi. Ako želite rezultate, morate promijeniti sebe, a ne druge.
