Ako se malo distanciramo od svijeta u kojem živimo, možemo shvatiti da istovremeno živimo u dvjema vrstama stvarnosti od kojih je jedna stvaran svijet, a druga je naš doživljaj tog svijeta. Taj stvarni svijet koji postoji neovisno o nama označava cjelovitu strukturu koja prožima cijeli svemir i koja je prisutna i u mikro i u makrosvijetu. Budući da je to polje cjelokupne realnosti mnogo veće nego što naš um može pojmiti, dolazi do toga da način na koji percipiramo svijet postaje naša interpretacija realnosti. Upravo zbog toga, u svakom trenutku percipiramo samo mali isječak ultimativne realnosti koji postaje naša subjektivna stvarnost, baš kao što možemo čuti samo određen dio frekvencija ili kao što možemo vidjeti samo mali dio spektra svjetlosti.
Subjektivna stvarnost nije nešto strano jer je svakodnevno iskušavamo. Ona je na neki način filter pomoću kojega se u životu oslanjamo na prethodno proživljena iskustva i općenito na ono što smo doživjeli pomoću svojih pet osjetila. Svako ljudsko biće ima drugačija iskustva i osjetilnu percepciju, prema tome, svatko od nas iskušava različitu subjektivnu realnost što znači da nitko ne može biti u potpunosti u pravu ili u krivu. Zanimljiv je primjer autora Jamesa McCraeja o tome koji kaže da kada bi u istu prostoriju ušlo stotinu ljudi i zamolilo ih se da pojedinačno predstave svoje viđenje te iste sobe, dobili bismo stotinu različitih percepcija jedne sobe u kojima bi svatko primijetio nešto drugo – primjerice miris, zvukove, boje… Svaka inačica jednog istog iskustva odaje djelić priče, ali ne i cijelu priču.
Stvarnost koju vidimo kreiramo usmjeravanjem pažnje, dakle, iskustvo se oblikuje tako da negdje usmjerimo svoju pozornost i svaki put kad pomičemo svoju percepciju, iskušavamo svijet na drugačiji način. Ako shvatimo ultimativnu realnost kao cjelokupan spektar frekvencija, može se reći da je fokus faktor koji uvjetuje koje ćemo frekvencije percipirati. Upravo zbog toga se kaže da misli stvaraju realnost, one su poput zrcala koje određuje kakvu ćemo realnost iskušavati.
„Niži um“ je struktura koja ograničava našu percepciju, između ostalog i naše živote, prvenstveno se oslanjajući na sustave vjerovanja. Nečiji „niži um“ ima svoj vlastiti sustav vjerovanja, vrijednosti i sposobnost da generira ljudske realnosti. Funkcionira po mehanizmu samopotvrđivanja i uvijek gleda samo svoju korist. Sva vjerovanja koja čovjek ima o sebi su lažna jer su stečena naknadno u životu, ona ne čine ljudsku esenciju ni prirodu, ali „niži um“ je medij putem kojega laži za nju postaju istina. Ono što taj um smatra istinitim, kreira našu realnost. Također, on osuđuje bilo koju realnost koja nije u rezonanciji s njime i koja ga na bilo koji način ugrožava. Ranije spomenuti mehanizam potvrđivanja aktivira se svaki put kad percipiramo nešto kao istinu, preciznije, kad počnemo u nešto vjerovati i zbog toga počinjemo privlačiti to u što vjerujemo. Drugačije rečeno, vjerovanja na taj način postaju realnost.
James McCrae u svom članku „Hack Your Mind: How Perception Creates Reality“ navodi pet ograničavajućih, toksičnih vjerovanja koja su karakteristična za „niži um“
1. Sreću treba zaslužiti.
„Niži um“ vjeruje da je sreća nešto što se treba teško zaraditi i zato mnoštvo ljudi naporno radi jer vjeruje da će se sreća zbog toga tek tako pojaviti u njihovom životu, ali to se ne događa. Najveća prepreka na putu do zadovoljstva je vjerovanje da ga ne zaslužujemo. Istina je s potpuno druge strane, sreća ne dolazi nakon patnje i teškog života, ona je esencija ljudske prirode, to je stanje postojanja koje ostaje nakon što odbacimo sve neprirodno i usiljeno. Istinska sreća je bezuvjetna, izražava zahvalnost za svaki trenutak i zadovoljstvo u njemu.
2. Treba se prilagoditi društvenim normama.
Prema „nižem umu“, treba se naći u nepovoljnim pozicijama i ulogama koje su suprotnost ljudskoj prirodi. Drugim riječima, treba biti ambiciozan, agresivan, manipulativan, samouvjeren i savršen. Zbog takvih vjerovanja ljudi pristaju biti ono što nisu i na taj način gube svoju bit i svoj integritet. Nisu ni svjesni da time sprječavaju svoj unutarnji rast, ekspanziju i mogućnost ostvarenja vlastitih potencijala. Istina je skrivena u činjenici da smo dovoljno dobri onakvi kakvi jesmo. Činjenica da ne trebamo biti ništa više od onoga što jesmo je uvelike olakšavajuća.
3. Život je natjecateljska bitka.
„Niži um“ čini da povjerujemo da se treba konstantno dokazivati u životu kako bismo samo preživjeli. Nažalost, većina ljudi vjeruje da u svijetu nedostaje izobilja i da je tuđa dobit zapravo gubitak drugoga. Istina je, međutim, potpuno drugačija. Činjenica je da svako ljudsko biće ima svoj vlastiti, jedinstveni put i da se uspjeh pojedinca ne isprepliće s uspjesima drugih pojedinaca niti s njihovim sudbinama. Taj dio uma konstantno nas uvjerava da je nemoguće pronaći životnu svrhu i da je potrebno boriti se za opstanak. Svaki čovjek ima životnu svrhu koja čeka na njega, ali kako bi je otkrio, potrebno je razlučiti istinu od laži.
4. Mašta je traćenje vremena.
Laž inkorporirana u sustav vjerovanja većine ljudi je da su snovi i imaginacija glupi, besmisleni i oličenje neodgovornog ponašanja. „Niži um“, kao što je već spomenuto, ograničava viđenje nekih drugih mogućih realnosti i baš zato ne podržava snove i maštu koji imaju moć prodiranja izvan granice toksičnih vjerovanja. Svaki čovjek ima sposobnost osjećanja i osluškivanja onog dijela nas koji je skriven ispod svjesnog uma. Kad maštamo, povezujemo se s naputcima koji nisu dostupni isključivo logičkom umu. Važno je napomenuti da ništa ne postoji ako se prethodno ne može zamisliti. Tu je skrivena snaga imaginacije koja je jako važan faktor za ostvarenje bilo kojeg cilja.
5. Strah je nešto što se treba ozbiljno shvaćati.
Strah je inače normalan i svaki put kad isprobavamo nešto novo, u redu je osjećati strah. Svaki put kad pomislimo da je strah znak da prestanemo, da ne vrijedi truda i rizika, to znači da „niži um“ progovara iz nas. Strah je zapravo unutarnje dijete u nama, to je dio nas koji treba poticaj i ohrabrenje. Umjesto da dopustimo strahu da nas zaustavi, trebamo ga shvatiti kao znak da trebamo više vjerovati sebi. Ljudi koji nikad ne riskiraju i koji uvijek igraju na sigurno ne ostavljaju si prostor za učenje nečega novog. Pravi pomaci se događaju onda kad se suočimo sa strahom i odlučimo poći u nepoznato strahu u inat.
Iz izloženih vjerovanja kojima manipulira „niži um“ kako bi zadovoljio svoje potrebe, providno je da su takva vjerovanja proizišla iz vanjskog svijeta, a ne iz ljudske nutrine. Također, svaka misao je moguća realnost jer bilo što što možemo zamisliti ima potencijal manifestacije. Uviđanjem navedenih ograničavajućih i toksičnih vjerovanja, upornošću i radom na sebi, mogu se reducirati i potpuno otkloniti negativnosti kojima persona utječe na kreiranje nepovoljnih situacija u različitim životnim aspektima.
