Sve ono što nije u ljudskom iskustvu je „priča“. Kada nam netko priča „priču“ ili kada mi to činimo, tada toj priči možemo vjerovati ili ne. Ako vjerujemo priči, to nije način da se približimo istini, također i ako ne vjerujemo. Svaki čovjek treba naučiti živjeti u potpunosti.
Živjeti u potpunosti znači prihvatiti sve aspekte života koji se događaju u datom trenutku, bez obzira što se događa. Sve ono što jest u tome trenutku treba se pojaviti u nečijem iskustvu. Tek kada to iskustvo koje nam život donese iskusimo u potpunosti, tek tada možemo ići dalje.
Većina ljudi ima vrlo mali kapacitet za potpuno iskušavanje života te ga ne iskušavaju uopće ili ga iskušavaju vrlo malo. Ako netko ima kapacitet iskušavanja života u potpunosti, tada se takav čovjek slobodno kreće i evoluira u životu.
Ako netko nije prisutan, on će se oslanjati na pretpostavke. Pretpostavke su nagađanja, koja nisu i ne mogu biti dio nečijeg iskustva. Ako je netko uhvaćen u konceptualnom umu, on funkcionira u najvećoj mjeri putem pretpostavki, nečeg što ne postoji u realnom svijetu života. Kada netko funkcionira putem pretpostavki, tada i djeluje i radi na temelju tih pretpostavki , a one nisu dio bilo čijeg iskustva. Posljedica toga je davanje moć pretpostavka i konceptima, kada netko to učini gubi zdrav razum i počinje halucinirati. Tada čovjek biva zarobljen u konceptualnom svijetu koji mu se čini stvarnijim od stvarnog svijeta, objektivne realnosti.
Imaginacije ima ogromnu moć nad velikim brojem ljudi, ona uključuje misli, emocije. Većina imaginira, time ostaju zarobljeni u virtualnoj realnosti uma. Mnogi zamišljaju kako će uživati u životu, no ne žive, sve se to događa u umu. Misli i emocije nisu stvarne, ako se netko veže za njih nikada neće iskusiti ono što mu život donosi.
Ako je netko vezan za misli i emocije, ako im daje značenje i važnost, nikada ne može sudjelovati u struji života. Priča koja je okupirala njihov um je za njih stvarnija od onoga što jest, zapravo oni i nemaju mogućnost percipirati ono što jest. Kada netko daje veće značenje mislima i emocijama one postaju važnija realnost za nekoga od objektivne. Zadatak misli je da nas usmjere, ali one nisu te koje nas trebaju voditi.
Kada netko daje značenje mislima i emocijama, tada počinje vjerovati u njih. Kada počne vjerovati u njih, kada netko počinje vjerovati u nešto izvan stvarnog iskustva, takva osoba postaje opasna, za sebe, ali i za druge. Kada se netko veže za misli i emocije, tada misli da sve zna. Nitko ne može sve znati. Vjerovati u nešto znači komunicirati s nečim što nije realno, a to znači lagati sam sebi. Laganje sebi ima ogromnu cijenu.
