Konceptualna inteligencija potrebna je za konceptualno preživljavanje. Ona označava naš kapacitet da apsorbiramo integriramo, organiziramo i komuniciramo koncepte koji naš um koristi kako bi definirao ono što je stvarno. Konceptualna inteligencija obuhvaća i vještine: rješavanja problema, stvaranja mentalnih mapa, artikulacije i imenovanja stvari. Ključna točka konceptualne inteligencije je intelekt i njegova pozicija u odnosu na izvorni self. Intelekt je dio uma zadužen za razumijevanje. Jedna od najpametnijih stvari koju intelekt može napraviti je shvatiti učinkovitije načine da preživi i to s najmanje napora, to se naziva i zdravim razumom. Da bi se razvila mentalna jasnoća, prvi zahtjev je ne težiti tome.
Ako se netko nalazi u konfuziji, što joj se više opire, to postaje još više konfuzan. Konfuzija je prirodni ishod prevelike količine neasimiliranih informacija. Konfuzija je signal ugroženosti našeg konceptualnog dijela uma, intelekta. Konceptualni opstanak ovisi o tome koliko je netko ovladao i preuzeo odgovornost za taj dio uma. Stvarna realnost je uvijek ovdje, no sve što bilo tko zna o njoj je u njegovom umu. Na svakom čovjeku je odluka što će napraviti s time. Konceptualizacija tada dolazi do izražaja, no ona je umjetnost, iza koje se nalazi istinsko znanje.
Koncept je misaoni objekt napravljen od nematerijalnog, nepostojeće stvari u umu, iluzija koja je stvorena iz ničega. No, ipak ona postoji kao misaona forma koja lebdi unutar uma koji o njoj razmišlja.
Kada tražimo nešto, propuštamo „ništa“. To „ništa“ je sve što postoji, to je cjelokupnost sadašnjeg trenutka kojeg upravo sada netko iskušava. „Ništa“ je apsolutna istina realnosti kada ona nije podijeljena kreacijama konceptualnog uma. Svako „nešto“ putem kojeg označavamo naš svijet ograničava to „ništa“. Koncepti projiciraju značenje, smisao i definiciju na nešto što je u svojoj prirodi „ništa“. Izvan uma koncepti ne postoje te izvan svjesnost ne postoji um. Mi smo prisustvo svjesnosti, no nismo ništa što se pojavljuje unutar nje. S obzirom da koncepti mogu postojati isključivo unutar svjesnosti, znamo da oni nisu istina kao što mnogi sugeriraju. Samo je svjesnost apsolutna. Svjesnost je prirodno neograničena i neuvjetovana, no ljudski um je ograničen i uvjetovan kroz koncepte koji nas uvlače u ideju o nama, no mi nismo ta ideja. Koncepti su mape. Oni sugeriraju intelektualno razumijevanje, no oni nisu nikakav pokazatelj nečijeg osobnog iskustva svjesnosti. Koncepti su također i deluzija koja nagrđuje ljepotu i istinu, uzrokujući da netko bespotrebno pati od zamišljanja nečega što uopće ne postoji u stvarnosti.
Kroz koncepte koje netko posjeduje postajemo uključeni u lažnu realnost ispunjenu s nečim što nije istina, takva realnost tada postaje nečiji problem, koji nije istinit. Kada je netko u istini, svi njegovi problemi su „ništa“. Prije nego je koncept kreirao mentalno okružje u kojem će se manifestirati, takva realnost nije niti postojala. Sam koncept (misao) je ta koja dijeli. Naši koncepti konzumiraju našu sreću, proždiru je ispred naših očiju. Najdublji koncept je onaj kojeg imamo u vez nas samih, vjerujemo da smo nešto što nismo. Greškom vjerujemo misaonim formama, umjesto da smo povezani s svjesnom prisutnošću kada možemo registrirati da su se oni pojavili, no iz te pozicije možemo odlučiti ne vezati se za njih. Kada nismo za njih vezani, iskušavamo potpunu prisutnost i tada se pojavljuju mir i ugoda. Mir, ugoda i potpuna svjesnost uvijek su nam dostupni u trenutku ovdje i sada, no mnogi to ne mogu percipirati zato jer njihovi koncepti to sprječavaju. Univerzalna istina jest da je sve u našem polju percepcije praznina, prazna od neovisnog samopostojanja. Drugim riječima, sve što je „nešto“ okruženo je prazninom, no misaone forme za koje je netko identificiran iskrivljuju percepciju stvarne realnosti. Naučeni smo imenovati svaku formu koju percipiramo i kada ju imenujemo pretpostavljamo da je razumijemo u potpunosti. Drugim riječima, odvojili smo dio realnosti od cjeline dajući joj definiciju, funkciju i značenje. Čineći to percipiramo ono što mislimo, a ne ono što jest.
„ Ovo je dobro, ovo je loše; ovo je ružno ovo je lijepo, ovo je ugoda, ovo je bol“, sve su to koncepti koji uzrokuju patnju i emocionalni napor. Koncepti koje smo personalizirali i s kojima smo identificirani ograničavaju našu svjesnu prisutnost u onome što jest. Patimo od priča koje sami sebi pričamo, a ne od same realnosti. Sva patnja postoji isključivo u umu.
Da bi bili doista slobodni, moramo se osloboditi koncepata, i to svih njih. Treba započeti eliminirati vjerovanja u vezi sebe, života te razumjeti da nitko ne može biti definiran. Ako nismo identificirani s konceptima te na taj način ne investiramo u njih, oni nas neće kontrolirati i određivati. Postoji samo trenutak ovdje i sada, u njemu ne iskušavamo realnost koja je okovana bilo kojom vrstom mentalnih koncepata (ime, forma, definicija, mišljenje, karakteristika, atribut ili vjerovanje). Konceptualna inteligencija je po svojoj prirodi simbolička te da bi funkcionirala zahtijeva smisao. Taj kapacitet omogućuje organizaciju signala koje primamo u smislene bitove informacija. Ta simbolička vještina prevođenja signala u smislenu informaciju pojavljuje se kada razmišljamo kao oni koji interpretiraju, a ne oni koji kreiraju. Sposobnost interpretacije usmjerena je prema definiranju onoga što nam je „smisleno“ i to do stupnja do kojeg smo svjesni svih naših pretpostavki i etiketa. Samo ono što nam je važno može biti smisleno. Bez toga, komunikacija naših ideja postaje nejasna i standardizirana. No sam život ili je smislen da bi se o njemu opće govorilo ili je previše besmislen da bi se bavili s njime. Da bi se osvijestila smislenost potrebno je nadvladati mentalne dileme i prilagoditi misli. Misli također trebaju biti elastične, kao i proces razmišljanja. To znači da se treba nadvladati razmišljanje „crno – bijelo“. Stvari vrlo često nisu niti „crne“, niti „bijele“, mogu biti simultano i jedno i drugo što ovisi iz koje točke gledišta ih promatramo. Nečiji proces razmišljanja samo je onda fleksibilan ako je um otvoren prema nepoznatom (praznini) kao vrijednosti. Ta praznina je faktor X koji nam pomaže da uđemo u zonu uma koja je slobodna od koncepata. Integriranje faktora X u našu psihologiju omogućuje nam da djelujemo kao otvoreni sustav bez ograničenja, kao sustav koji se može promijeniti i prilagoditi se tijeku novih informacija koje nam stižu u svakom trenutku. S faktorom X kao dijelom naše konceptualne inteligencije počinjemo dobivati poruke koje ne možemo predvidjeti, a upravo u tim porukama se nalazi puno više istinitih informacija. Faktor X omogućuje nove informacije koje vrlo često nisu usklađene s postojećim konceptima i vjerovanjima koje se već nalaze u umu.
U Tranceframing školi, naučite raditi s konceptima, razvijte svoju konceptualnu inteligenciju i suvereno generirajte realnosti koje su konstruktivne i smislene. Vaš um ima tu sposobnsot, samo ju trebate naučiti razviti.
