Način na koji stvaramo svoju realnost počinje s percepcijom. Tijekom procesa percepcije osjetilne impresije procesuiraju se u mozgu putem neurologije i tada se projiciraju u vanjski svijet. Te osjetilne impresije su vizualne, auditivne, kinestetičke, gustatorne i olfaktorne. Sve njih primamo putem osjetilnih organa. Taj proces je kompleksan, događa se brzinom svjetlosti i većina ljudi ga nije svjesna. Naša percepcija je gusti filtrirajući sistem koji nam pomaže da filtriramo ogroman broj osjetilnih informacija. Ljudska percepcija omogućuje mozgu ekstremno pojednostavljenu i reduciranu sliku našeg okruženja. Prepoznajemo sve kao individualne, prepoznatljive i odvojene stvari. U mozgu te iste slike su još dodatno pojednostavljene te ih mozak komparira s prethodno pohranjenim i poznatim slikama i obrascima. Stoga, „nove impresije“ se klasificiraju i interpretiraju temeljem već postojećih iskustava i memorija.
Percepcijska psihologija, znanost koja se bavi isključivo ovim procesima zaključuje da ne postoji percepcija prije iskustva. To znači da ne postoji svijet izvan nas koji samo trebamo percipirati. Taj svijet „izvan“ stvoren je našom percepcijom te procesuiran od strane mozga i na taj način taj svijet iskušavamo. Taj proces ovisi o već stvorenim iskustvima i nečijoj individualnoj interpretaciji. Ono što smatramo realnosti nije ništa drugo već podražaj koji dolazi izvana. Taj podražaj tada procesuiramo, uređujemo ga i tada projiciramo prema van putem aktivnosti naših osjeta i mozga.
To filtriranje događa se putem tri ekstremno učinkovita filtera:
1. Neuroloških filtera (ograničeni osjetilni organi)
Za sve ono što je „izvan“ koristimo naših pet osjetila kako bi prikupili te podatke i kako bi ih naš mozak organizirao. Temeljem tih ograničenih mogućnosti pet osjetila možemo prikupiti samo mali dio onoga što je u osnovi beskrajno.
2. Socijalno - genetički i individualni filteri
Onaj mali dio koji percipiramo nakon neurološkog filtriranja dodatno se filtrira putem naših iskustava, kulture, vjerovanja, stavova, vrijednosti, interesa i pretpostavki. Svaki čovjek živi u svojem svijetu koji se temelji na osjetilnim impresijama i individualnim životnim iskustvima. Također, djelujemo na temelju onoga što percipiramo. To je naša mapa (model) svijeta. Filter individualnih naočala predstavlja restrikciju koju stvaramo temeljem individualnog iskustva. To stvara potpuno drugačiji model realnosti svake osobe. U nečijoj mapi pas je nešto što treba izbjegavati zato jer vas je možda ugrizao neki pas u prošlosti. U nečijoj drugoj mapi isti pas može biti ugodan, prekrasan zato što ste odrastali uz takvog psa i zato što je vaše iskustvo bilo lijepo i ugodno. Najjači socio - genetički filter je jezik. Jezik je stvoren kako bismo mogli preživjeti u opasnom okruženju. Također jezik predstavlja i element koji nas socijalno ujedinjuje. Jezik također koristimo i za mentalno razjašnjenje modela našeg svijeta. Npr. Eskimi imaju 22 različite riječi za snijeg, putem kojih objašnjavaju različite vrste snijega. U jeziku sjevernoameričkih Indijanaca Maidua postoje samo tri riječi koje opisuju kompletan spektar boja. Svaki čovjek je istovremeno i žrtva i dobitnik lingvističke tradicije u kojoj je rođen. Dobrobit bilo kojeg jezika je u tome što nam omogućuje pristup akumuliranim zapisima iskustava drugih ljudi.
3. Filteri imaginacije
Ne možemo percipirati ništa što već ne postoji u našem konceptu realnosti. Ta činjenica je temelj feedback petlje koja ograničava mogućnosti te oblikuje realnost. Ljudi vide (percipiraju) samo ono u što vjeruju te vjeruju samo u ono što vide. Taj mehanizam omogućuje da sve ono što percipiramo i iskušavamo smatramo realnosti koja je konstantna i pouzdana. Promjene u svijetu koji iskušavamo uvijek se događaju unutar okvira onoga što smatramo da je moguće.
