Kada je riječ o preživljavanju, pažnju nam uglavnom zaokupljaju neke esencijalne potrebe poput pijenja i hranjenja. U modernom, užurbanom vremenu, oni koji su se odlučili usmjeriti na zdrav život, fokusiraju se na opskrbu zdravim namirnicama, fizičku aktivnost i pojačanu hidrataciju. Svi ovi elementi izrazito su važni u ostvarenju kvalitetnog življenja, no ipak, jedan važan čimbenik u toj priči često ostaje zaboravljen, a to je disanje. Bez hrane možemo izdržati čak i do nekoliko tjedana, bez vode oko tri dana, a bez daha nekoliko minuta. Disanje smatramo nečim što nam je prirodno, u školi o njemu učimo kao o procesu koji se događa spontano, kao da nam se od malih nogu ukazuje na to da o disanju ne moramo voditi računa jer je ono nešto prirodno što se događa usput, za što se naš organizam već pobrinuo. Iako je naše tijelo doista pametno, osim automatski, možemo disati usmjereno i kontrolirano. Većina se ljudi dahom bavi većinom na satovima određene tjelesne aktivnosti kada im trener svrati pažnju na pravilno disanje prilikom izvođenja vježbi, no što je s disanjem kad smo kod kuće ili na poslu?
Što znači (ne)pravilno disati?
U svakodnevici smo često okruženi stresom, zaokupljeni obavezama koje su nam zadali drugi ili smo si ih samostalno nametnuli. Pažnja nam je okupirana mislima kako izvršiti sve te zadatke na učinkovit način u ograničenu vremenu, zbog čega nerijetko zaboravljamo voditi brigu o potrebama svojega tijela. Ponekad ga zaboravimo nahraniti ili u njega unijeti odgovarajuću količinu tekućine. Disati ne zaboravljamo, to je sigurno, no: dišemo li kako treba? Kad smo bili bebe, disali smo prirodno, pravilno i duboko – abdominalno tj. iz donjeg, tzv. malog trbuha. Prilikom odrastanja i uz sve češća bivanja u stresnim situacijama, stekli smo naviku plitkog disanja iz gornjeg dijela pluća, koje je karakteristično za situacije opasne po život čovjeka koji tada treba brzo reagirati, a usto tako i disati. Moglo bi se reći da se današnje društvo nalazi u konstantnom stanju pripravnosti.
U knjizi Kako disati, R. Brennan navodi citat budističkog redovnika Thicha Nhata Hanha: „Dah je most koji povezuje život sa svjesnošću, most koji sjedinjuje vaše tijelo s mislima“. Vrlo je lako zadubiti se u misli i izgubiti se u iluzornoj prošlosti ili budućnosti, no lako je i vratiti svjesnost u sadašnjost. Suvremeni nas način života često tjera na planiranje i razmišljanje, pri čemu zaboravljamo na sasvim jednostavan trik, a to je da se pomoću usmjerenosti na proces disanja u času možemo isključiti iz stanja napetosti. Brennan ističe kako neispravan položaj tijela (pogrbljenost ili uspravan stav u kojem pretjerano izbacujemo prsa) loše utječu na disanje jer je protok zraka otežan u takvim položajima i iako smo navikli na takvo držanje koje imamo možda već desecima godina, a u kojemu nam se disanje čini prirodnim, objektivno gledajući, nije tako.
Disanje je tijek koji prekidamo lošim životnim navikama
Brigom o vanjskim utjecajima kao što su međuljudski odnosi, posao i sl. odmičemo pozornost s primarnijih potreba koje ostaju nezadovoljene. Prema Maslowljevoj hijerarhiji ljudskih potreba, redom slijede fiziološke potrebe, potreba za sigurnošću, ljubavlju i pripadanjem te poštovanjem, a tek na kraju dolazi samoaktualizacija koja bi obuhvaćala npr. posao. Kada primarne potrebe nisu zadovoljene, sve ostale padaju u drugi plan, no problem nastaje kada odrastamo u društvu u kojem učimo da je u redu ako smo zaboravili piti, jesti, prirodno disati ili vježbati kako bismo se stigli posvetiti „važnijim“ obavezama. Brennan navodi slučaj ljudi koji mu se „obraćaju za pomoć zbog problema s leđima ili vratom [i] dišu brzo ili nepravilno, a uopće ne uviđaju da nešto nije u redu s njihovim disanjem niti se žale na dišne probleme. U ovom svijetu koji se brzo kreće ljudi si često ne daju vremena da prirodno dišu, a ponekad čak i pokušavaju govoriti dok zadržavaju dah ili dok udišu (…) Posljedica tolikih podražaja u svakodnevnom životu često je pretjerana mišićna napetost koja sputava disanje.“ Naše tijelo cjelina je koja se ne bi trebala podvrgavati podjelama. Ipak, kada nas neki njegov dio izda, uobičajeno je posjetiti specijalista koji se opredijelio za određenu izdvojenu cjelinu organizma. Svaka je znanost sklona kategorizacijama jer je uvriježeno mišljenje da je ljudima jednostavnije razmišljati kada su pojave poslagane u određene mentalne mape. Ili smo samo tako navikli i naučili funkcionirati? Dah je jedna od pojava koja povezuje sve dijelove tijela. Disanjem svoje organe i stanice opskrbljujemo energijom. Ako je mnogim zdravstvenim problemima uzrok u nepravilnom disanju, pravilno ih disanje može ispraviti ili barem ublažiti.
Udah protiv izdaha
U knjizi Kako disati autor je istaknuo kako nas većina stručnjaka poput sportskih trenera uglavnom upućuje na važnost udaha, međutim, prema njegovu mišljenju, radi se o zabludi: „Suprotno uvriježenom mišljenju upravo je izdah, a ne udah, ono što određuje kako dišemo (…) Što više ugljikovog dioksida izdahnemo, to će biti više prostora u plućima za ulazak zraka – zraka koji je bogat kisikom potrebnim našim stanicama da bi mogle dobro funkcionirati. Viša razina kisika nema samo iscjeljujući učinak na cijelo tijelo, već ponajprije može spriječiti nastanak bolesti (…) [i] možemo se početi oslobađati starih navika disanja (koje je obično plitko i ubrzano).“ Također, važno je ne pretjerivati u kontroliranju disanja i prepustiti tijelu da ga nastavi spontano obavljati.
Polaznici Tranceframing škole također uče kako uravnoteženo smjenjivati udahe i izdahe. Svakodnevnim prakticiranjem vježbi disanja, osim u vježbama, balansirano disanje prelijeva se i u ostale aspekte života. Vježbe disanja s vremenom se nadograđuju, a istovremeno se poboljšava i način disanja u svakodnevici.
Osvještavanje važnih nesvjesnih mogućnosti
Dah smo dobili na dar kao jednu od prvih i osnovnih sposobnosti za život. Prvi je udah glavni pokazatelj da je dijete zdravo. Ipak, ta se činjenica rijetko kad kasnije spomene i ostaje vezana za prošlost, u sjećanju na trenutak našeg rođenja i vremenu kada je bila aktualna. U knjigama i mrežnim izvorima danas je dostupno mnogo detaljno opisanih i korisnih praksi disanja. Iako je važno naučiti kako pravilno disati i uopće osvijestiti gdje griješimo u disanju, za početak je ključno prisjetiti se koliko je disanje važno jer, prema Brennanu: „samo kad postajemo svjesni svojeg disanja, moguće je zapravo poboljšati način na koji dišemo.“ Bez njega ne možemo dugo živjeti, a kada mu se ne pridaje dovoljno pažnje, smanjuje se i kvaliteta života. Izdišete li i udišete u ovom trenutku duboko ili plitko? Kakav je tempo vašeg disanja? Smjenjujete li udahe i izdahe ujednačeno? Bez obzira na to prakticirate li određene vježbe disanja, korisno je i u trenucima kada spontano dišete, provjeriti na koji način dišete, na taj način pozornost je usmjerena na disanje u svakodnevici. U ljudskoj je svijesti još od davnih dana ostalo zapisano kako treba biti na oprezu od opasnosti koje su vrebale u prirodi, a danas, kada bar ne moramo strahovati da nas svakog časa mogu napasti divlje zvijeri, imamo priliku promijeniti taj naviknuti zapis time što ćemo se u stresnim situacijama prisjetiti duboko izdahnuti ono što nam je nepotrebno kako bismo duboko udahnuli svježinu kojom ćemo omogućiti tijelu da kvalitetno funkcionira, a umu da razbistri misli.
