Godine 1956. Američki psiholog Leon Festinger predstavio je novi koncept u socijalnoj psihologiji - teoriju kognitivne disonance. Njegova teorija promijenila je način percipiranja donošenja odluka i ponašanja u psihologiji. U svojoj osnovi, teorija kognitivne disonance je vrlo jednostavna. Ona počinje s kognicijom, spoznajom, koja se može sastojati od kombinacije misli, vrijednosti, činjenica i emocija. Primjerice, činjenica da netko voli sladoled je kognicija. Ljudi imaju beskonačno mnogo kognicija u svojoj glavi. Većina kognicija nije međusobno povezana, ali neke jesu. Primjerice, ako netko voli slatku hranu i voli jesti sladoled, te dvije kognicije su usklađene. Međutim, ponekad ljudi imaju kognicije koje su povezane, ali se međusobno ne podržavaju. Primjer toga je netko tko voli sladoled, ali istovremeno želi smršaviti. Ove dvije kognicije su problematične. Ako ta osoba jede sladoled postoji mogućnost da će dobiti na težini, a ukoliko doista želi izgubiti kilograme tada ne bi trebala jesti sladoled. Ovakve vrste kognicija smatraju se disonantnima i upravo je na njima Festinger utemeljio svoju teoriju.
Festinger je teoriju kognitivne disonance razvio putem vrlo jednostavnog teorema. Kad simultano postoje dvije proturječne kognicije, u stavovima, emocijama, vjerovanjima ili ponašanju, one stvaraju osjećaj disonance. Kognitivna disonanca se javlja i u situacijama gdje postoji konflikt između vjerovanja i ponašanja. Najčešće se javlja u situacijama gdje osoba mora birati između dva nekompatibilna vjerovanja ili ponašanja. Najvećim oblikom kognitivne disonance smatra se kad su obje kognicije jednako privlačne. Budući da je osjećaj disonance neugodan, osoba će težiti, i uvijek teži, njezinom reduciranju. Neugoda u stanju disonance se najčešće očituje kroz osjećaj iznenađenja, krivnje, ljutnje ili posramljenosti. Reduciranje disonance odvija se pronalaskom načina putem kojeg će se jedna ili obje kognicije međusobno uskladiti, a ponekad čak motivira ljude da promijene stav ili ponašanje.
Također, disonanca se reducira i opravdavanjem, okrivljavanjem, kritiziranjem i poricanjem. U realnosti to se odvija kroz sljedeći obrazac – osoba želi nešto, smatra da je to nedostižno te reducira svoju disonancu kritiziranjem toga što je željela. Kroz prizmu opravdavanja to bi izgledalo ovako. Osoba se osjeća tjeskobno jer smatra da je donijela lošu odluku. Zbog toga počinje racionalizirati svoju odluku s namjerom stvaranja adekvatnih razloga ili potvrda svog izbora. Primjerice, osoba potroši veliku količinu novca na kupnju novog automobila. Svoj čin će opravdati tako što će sama sebi reći da je novi automobil manje sklon kvarovima od starog automobila. Ovo vjerovanje može i ne mora biti točno, ali će reducirati disonancu i omogućiti osobi da se osjeća bolje. Može se, također, dogoditi da osoba kupi skupi automobil i nakon toga shvati da nije prikladan za duge vožnje zbog svoje neudobnosti. Disonanca se tu osobi javlja između vjerovanja da je kupila dobar automobil i da bi trebao biti udoban, ali realnost pokazuje suprotno. U ovom slučaju, osoba može riješiti disonancu tako da uvjeri sebe da automobil služi samo za kratka putovanja (čime reducira važnost disonance) ili da se fokusira na jake strane automobila, kao što su sigurnost, izgled i lakoća upravljanja (čime dodaje vjerovanja s kojima usklađuje disonantnu situaciju). Kontradiktorne kognicije služe kao motivacijska sila koja potiče um na stvaranje novih vjerovanja ili preoblikovanje postojećih. Bazična ideja teorije kognitivne disonance je da ljudi ne vole funkcionirati kroz disonantne kognicije. Zapravo, većina ljudi smatra da je potreba za usklađenim kognicijama jednako jaka kao i potreba za hranom i skloništem. Ljudi su programirani da razmišljaju o svojim izborima kao točnim, unatoč bilo kakvim proturječnim dokazima. Upravo ovakav stav daje disonantnoj teoriji moć, jer prisutnost disonance osvjetljava iracionalna i destruktivna ponašanja.
Kognitivna disonanca je mentalni konflikt koji ljudi iskušavaju kad su suočeni s činjenicom da su njihova vjerovanja ili pretpostavke pogrešne. Pušenje se često smatra najboljim primjerom kognitivne disonance. Zašto? Zato što je opće poznato da cigarete uzrokuju rak pluća, dok istovremeno pušači, kao i ostali ljudi, žele živjeti dugo i biti zdravi. Očigledno je odakle proizlazi disonanca u ovom slučaju. Želja za dugovječnošću u disonanci je s aktivnošću činjenja nečega što će najvjerojatnije osobi skratiti život. Tenzija koju produciraju ove kontradiktorne ideje može se reducirati prestankom pušenja, poricanjem dokaza o raku pluća ili opravdavanjem razloga zbog kojih osoba puši. Primjerice, pušači mogu racionalizirati svoje ponašanje zaključivanjem da samo neki pušači obolijevaju te da se to događa samo okorjelim pušačima.
Inače, kognitivna disonanca je jedna od najutjecajnijih i najistraživanijih teorija u socijalnoj psihologiji. Najslavnije istraživanje u početnoj fazi istraživanja kognitivne disonance opisano je u knjizi "When Prophecy Fails" čiji su autori Leon Festinger i još nekoliko suradnika. Autori su se infiltrirali u grupu ljudi koja je vjerovala da će se dogoditi kraj svijeta i očekivala ga je na točno određeni datum. Kad je predviđanje propalo, pokret se nije raspao već se još više razvio i proširio. Većina pripadnika odlučila je vjerovati da su izvanzemaljci dali ljudima drugu šansu. U skladu s tim, pripadnici pokreta su počeli širiti svoja nova vjerovanja. Bili su prihvaćeni sa svojim idejama i na taj način su reducirali svoju disonancu.
Međutim, postoje i klasične verzije eksperimenata na temu kognitivne disonance. Jedan od njih su napravili Festinger i Carlsmith 1959. godine. U eksperimentu se od studenata zahtijevalo da provedu jedan sat radeći dosadne zadatke. Svrha zadatka je bila da izazove jak, negativan stav. Nakon što su završili s tim zadatkom, zamolili su ih da uvjere svog sugovornika da je zadatak bio zanimljiv. Neki ispitanici su dobili 20 dolara za to, a neki 1 dolar. Zaključak istraživanja je bio da je grupa ispitanika koja je dobila 1 dolar izvršila svoj zadatak puno bolje, od grupe ispitanika koja je dobila 20 dolara. Festinger i Carlsmith su taj rezultat nazvali tipičnim primjerom kognitivne disonance. Disonanca prisutna u ovom istraživanju bazirala se na dvije konfliktne činjenice: uvjeravanje nekoga da je zadatak bio zanimljiv i činjenica da je zadatak bio dosadan. Grupa koja je dobila 1 dolar bila je prisiljena usvojiti stav u kojeg su trebali uvjeriti drugu stranu, jer nisu imali nikakvog drugog opravdanja. Grupa koja je dobila 20 dolara za svoj zadatak imala je dovoljno jako vanjsko opravdanje za svoje ponašanje te je iskušavala znatno manju disonancu.
Sljedeći primjer pokazuje kako se djeca nose s kognitivnom disonancom. Godine 1963. Aronson i Carlsmith istraživali su samoopravdavanje kod djece. U ovom eksperimentu, ostavili su djecu u sobi punoj igračaka. Neke od igračaka privlačile su puno veću pažnju djece od ostalih. Prije nego što su izašli iz sobe, rekli su jednoj skupini djece da će biti kažnjeni ako se budu igrali s njima najpoželjnijim igračkama, a drugoj skupini djece su rekli da će biti blago kažnjeni ukoliko se budu igrali s tim igračkama. Rezultat je bio taj da se sva djeca nisu igrala s igračkama zbog kojih bi kasnije bila kažnjena. Ono što je zanimljivo je to da kad su istraživači uklonili kaznu, djeca u skupini kojoj je rečeno da će biti blago kažnjeni imali su manju tendenciju prema igranju s tim igračkama. Stvar je u tome što kod te djece kazna nije bila dovoljno jaka, pa su djeca trebala uvjeriti sama sebe da igračka nije vrijedna da se s njom igraju te su na taj način riješili svoju disonancu.
Općenito gledano, dva faktora utječu na jačinu disonance: broj disonantnih vjerovanja i značenje koje je dodijeljeno svakome od njih. U skladu s tim, postoje tri načina eliminiranja disonance. Prvi od njih je reduciranje važnosti disonantnih vjerovanja. Najčešće ljudi to rade kroz ignoriranje ili eliminiranje disonantnih kognicija. Ako se nadovežemo na već spomenute primjere, osoba koja voli sladoled i smatra da on nije loš za nju, ona će vjerovati (i ponašati se u skladu s tim) da konzumiranje kolača i ostalih slatkiša također nije loše za nju. Ignoriranje disonantnih kognicija omogućuje joj da čini stvari koje bi inače doživljavala pogrešnima. Drugi način je promjena značenja određenih kognicija. Primjerice, osoba može odlučiti da je sladoled iznimno dobar za nju te da ne može bez njega živjeti ili da gubitak težine nije toliko bitan, jer i ovako izgleda dobro. Na taj način osoba će ublažiti svoju disonancu. Kad jedna disonantna kognicija ima jače značenje od druge, um se lakše nosi s disonancom. Rezultat toga je, primjerice, da osoba može jesti sladoled i ne osjećati se loše zbog toga. Treći način je dodavanje ili kreiranje novih kognicija. Dodavanje ili kreiranje novih kognicija ljudima uvelike pomaže u nadvladavanju kognitivne disonance. Na taj način, primjerice, osoba može prihvatiti činjenicu da je sladoled loš za njezinu kilažu. To će učiniti tako što će stvoriti novu kogniciju, a to može biti da će vježbati nekoliko puta tjedno, da će smanjiti svoje obroke i slično. Nove kognicije omogućuju minimaliziranje disonance zato što osoba sada ima više kognicija koje potvrđuju konzumaciju sladoleda i samo jednu koja tvrdi da ne bi smjela jesti sladoled.
Najvažniji i najbolji način za rješavanje kognitivne disonance je njezino sprječavanje u samom startu. Primjerice, ako se netko nađe u situaciji u kojoj istovremeno ima dvije konfliktne misli u umu, najlakši način za procesuiranje tih informacija je promisliti o toj dvojbi i riješiti ju na način koji je u tom trenutku prikladan. Način rješavanja ovisi o prirodi disonantnih misli.
Činjenica je da što je veća disonanca u umu to će ona oduzimati osobi više pozornosti te će umanjivati njezin fokus i produktivnost u datom trenutku. Zbog toga je sposobnost upravljanja kognitivnim disonancama iznimna bitna.
Autor teksta je Domagoj Matijević , osnivač funky mem stranice, autor i voditelj Tranceframing škole te niza programa iz područja razvoja osobnih i sistemskih potencijala te primijenjene komunikacije.
