Budistička psihologija (abhidharma) stara je više od 2000 godina i mnoge njezine paradigme razlikuju se od učenja zapadnjačke psihologije. Ipak, mnogi aspekti budističke psihologije u velikoj mjeri su utjecale na mnoge zapadne psihologe, a pogotovo na njihova istraživanja u vezi emocija. Tradicionalni jezik budizma, kao što je pali ili sanskrt te tibetanski rječnik nema točno određenu riječ za „emociju“ kao takvu, za razliku od zapadnjačkog rječnika kojim se stvara razlika između emocija i uma, tj. za njih emocija je produkt zasebnog mentalnog procesa koji se je proučavao odvojeno od ostalih procesa uma. Drevna budistička psihologija je u potpunosti usklađena s neurobiološkim istraživanjima koja su dokazala da je svaka regija u mozgu identificirana s emocijom ali i s točno određenim aspektom kognicije. Emocionalni sklop je uvijek povezan s kognitivnim sklopom i oni se međusobno uvijek prožimaju. Emocionalni i kognitivni procesi uvijek se trebaju promatrati zajedno, a ne kao odvojeni procesi.
Svaki čovjek može izabrati između dvije stvari: mir i sreću ili izabrati prirodu destruktivnih emocija.
I budistička i zapadna psihologija smatraju da emocije u velikoj mjeri utječu na ljudske misli, riječi i akcije te povremeno pomažu ljudima u potrazi za prolaznim zadovoljstvima. Iz budističke perspektive neke emocije su put prema trajnoj sreći, a mnoge nisu. Budistička riječ koja opisuje stanje trajne sreće je „sukha“. U ovome kontekstu „sukha“ je stanje koje nastaje iz mentalne ravnoteže te uvida u pravu prirodu realnosti. „Sukha“ nije konkretna emocija ili raspoloženje koje nastaje senzorskim ili konceptualnim stimuliranjem. Ona nastaje iz uma koji se nalazi u stanju ekvilibrijuma te zahtijeva svjesnost koja nije filtrirana ili konceptualno konstruirana, takva svjesnost je manifestacija istinske prirode realnosti.
Uz „sukhu“ postoji i „dukha“, koja se prevodi kao patnja. Stanje patnje nije samo neugodan osjećaj. Patnja se odnosi na temeljnu ranjivost i bol koja nastaje zbog nerazumijevanja prave prirode realnosti.
Da bi se ostvarila „sukha“ potrebna je radikalna transformacija svjesnosti koja je neophodna da bi se to stanje ostvarilo. „Sukha“ stanje je moguće ostvariti isključivo učenjem i treningom koji omogućuje energetsku protočnost, upravljanje s pozornosti, emocionalnim balansiranjem te mindfulnessom. To su sve načini da um nauči razlikovati između onoga što se pojavljuje u ljudskim osjetilima i konceptualnim pričama uma i onoga što je doista istinito i stvarno. Rezultat takvog treninga je taj da netko počinje percipirati realnost onakva kakva jest. Tu se stvara jasna distinkcija onoga što je stvarno i onoga što ljudi naviknuto zamjenjuju za realnost.
Seriozno učenje i trening (uTranceframinigu se koristi pouzdana i dokazana metodologija) rezultira ne samo u pomaku emocija koje netko iskušava već vodi i prema promjenama u nečijem raspoloženju te promjenama temperamenta. Više od 2000 godina ovi sustavi znanja razvili su i testirali pouzdane načine postupnog kultiviranja i oslobađanja emocija koje nastaju iz „sukhe“. U ovom procesu ideal nije samo nečije vlastito stanje sreće koja je izolirana od drugih, već inkorporacija prepoznavanja međupovezanosti sa svim drugim bićima s kojima dijelimo potrebu da budu slobodni od patnje te pronađu trajno stanje dobrog življenja.
Oni koji su ostvarili „sukhu“ imaju potpuno drugačiju biološku aktivnost tijekom iskušavanja emocionalnih epizoda te uvećanu senzitivnost prema emocijama koje iskušavaju drugi ljudi. Također razvili su i spontani način nadvladavanja i transformacije konfliktnih interakcija. Sve to omogućuje i puno bolje razumijevanje mentalnih stanja i procesa. Jedan od najprisutnijih mentalnih procesa koje ljudi iskušavaju je stanje žudnje. Taj mentalni proces temelji se na nerealnim distinkcijama između sebe i drugih ili između subjekta i objekta, drugim riječima takav čovjek je odvojen od svega. Žudnjom se smatra nastojanje da se ovlada ili zadrži neželjeni objekt ili situacija. U stanju žudnje ljudi su uvijek usmjereni na željene osobine i kvalitete za koje pretpostavljaju da objekt žudnje posjeduje dok istovremeno umanjuju ili su u potpunosti nesvjesni neželjene aspekte tog objekta. Žudnja je nerealan način interakcije sa svijetom. Ona uvijek nanosi povrede kada god se netko identificira s tim nezdravim mentalnim procesom. Žudnja uvijek ometa ravnotežu uma te iz nje nastaje tjeskoba, jad, strah i žudnja. Ona je uvijek nerealna jer je izvor lažne spoznaje da je nečiji izvor sreće u nekom objektu.
Drugi polaritet žudnje je odbojnost koja predstavlja duboku neravnotežu uma, također. Odbojnost u sebi nosi zlonamjernost, pa čak i mržnju. Sve to pokretano je željom da se izbjegne ili uništi ono što stoji na putu sebične potrage za željenim objektom žudnje. Odbojnost uvijek naglašava neželjene karakteristike objekta dok zanemaruje sve ono što je pozitivno. Kada je um ispunjen jadom ili gnjevom on je zarobljen u deluzijskim impresijama da je njegovo nezadovoljstvo uzrokovano isključivo vanjskim objektom.
Sljedeća neravnoteža uma je deluzija koja se manifestira kroz vezanost za percepciju na ja i ostale. To stvara vezanost za osobni identitet koji tada za osobu postaje nešto stvarno i materijalizirano.
Prema abhidharmi nečiji self nalazi se u konstantnom tijeku, manifestira se na različite načine te je dubinski međuovisan s ostalim ljudima i okolinom. Većina ljudi nije svjesno prave prirode selfa koja se bazira na prolaznosti, jedinstvenosti i autonomiji. Rezultat te nesvjesnosti je self koji je ovisan i ne autonoman. Također takav self je odvojen od nečije prave prirode i drugih ljudi. Žudnja , odbojnost i deluzija te sve ostale mentalne neravnoteže uvijek izrastaju iz takvog selfa.
