Pojam stanja povišene svijesti umnogome se mistificira, povezuje s okultnim i nepoznatim konceptima. Nerijetko se taj pojam koristi i pri opisivanju stanja koja je moguće postići konzumiranjem raznovrsnih opijata, no takve supstance generalno uzrokuju stanja izmijenjene svijesti, što je pojam širi od stanja povišene svijesti. U knjizi Buđenje iz sna – zašto se iskustva buđenja događaju i kako ih učiniti trajnima, autor S. Taylor sistematično opisuje stanja povišene svijesti koje naziva i iskustvima buđenja te pokazuje kako ona nisu ništa neuobičajeno, već baš suprotno, da su sastavni dio svačije svakodnevice, iako je moguće da ih ne primjećujemo. S. Taylor bavi se transpersonalnom psihologijom. „Transpersonalna psihologija je četvrti smjer akademske psihologije, koji se razvio potkraj 1960-ih godina, nakon biheviorističkog, psihoanalitičkog i humanističkog smjera. Ona je utemeljena na spoznajama W. Jamesa, C. Junga, S. Freuda, A. Maslowa, K. Wilbera i raznih drugih značajnih psihologa. Uključuje i uvažava uvide čitavog spektra disciplina kvantne fizike, antropologije, sociologije, biologije, filozofije i teologije, te eklektički pristupa uvidima biheviorističke, psihoanalitičke i humanističke psihologije.“ Ta grana psihologije interdisciplinarnošću diskursa obuhvaća mnoga znanstvena područja pa samim time sagledava pojave iz različitih kutova.
Povezanost svijesti s kvantnom fizikom
Iako je svijest u kontekstu njutnovske fizike odvojena, u smislu da primjerice promatrač proučava ponašanje čestice i pritom na nju ne utječe, razmatranje svijesti ima svojevrsno uporište u kvantnoj fizici: „...tumačenje kvantne fizike govori da u subatomskom svijetu – kao ni u 'duhovnom svijetu' – ne postoji razdvojenost između naše svijesti i 'vanjskog' svijeta. Tradicionalno shvaćanje 'objektivnog' znanstvenika koji je odvojen od svojih pokusa te potpuno nepristrano promatra i bilježi rezultate, zapravo je mit. U kvantnom svijetu promatrač je uvijek u interakciji, promatranjem i mjerenjem mijenja ponašanje čestice.“ S obzirom na to da postoje dokazi kako u subatomskom svijetu vrijedi ovakva zakonitost – da sáma percepcija predmeta promatranja mijenja ponašanje tog predmeta – može se nazrijeti pretpostavka koja bi se mogla preslikati i na svijet u kojemu mi živimo, katkad kao promatrači, a katkad kao čestice. Naime, ako je svaki djelić svemira odraz njega sámog i obrnuto, i ako promatrač svojim promatranjem vrši utjecaj nad česticom, analogno tome, mi kao promatrači svijeta vršimo utjecaj nad onim čemu pridajemo pažnju. Moglo bi se reći da se naše djelovanje u obliku promatranja nekog predmeta, pojave, nekog životnog aspekta i dr. na neki način upisuje u kolektivnu memoriju percepcije tog predmeta promatranja.
Poticaj za iskustva povišene svijesti
U svojoj knjizi Taylor donosi klasifikaciju iskušavanja viših stanja svijesti na iskustva (1) slabog do srednjeg i (2) srednjeg do visokog intenziteta, pri čemu spontana iskustva buđenja svrstava većinom u prvu kategoriju. U tom pogledu nabraja okidače koji doprinose iskušavanju višeg stanja svijesti – stanja smirenog i otvorenog uma.
Priroda je velika učiteljica u širenju i kristalizaciji percepcije samim time što ima moć smiriti ljudski um. Osim toga, ljudi su većinom začeti i rađaju se na prirodi svojstven način, stoga svaki boravak u prirodi znači barem djelomično prisjećanje na ono tko smo zapravo, pa čak i ako se taj proces prisjećanja odvije nesvjesno. „Mir prirode znači da u njoj obrađujemo manje osjetilnih informacija nego u gradskoj sredini. Umjesto bujice osjetilnih informacija s kojima moramo izlaziti nakraj na gradskim ulicama, ili čak u vlastitim kućama (u kojoj je možda uključen televizor i zvoni telefon), nema drugih aktivnosti osim, recimo, puhanja vjetra, šuštanja lišća i leta ptica. Uz to i vrlo malo energije gubimo na mentalni trud (ili usredotočenje).“ Iako smo u prirodi mnogo manje izloženi različitim informacijama na koje se može naići u gradu, ipak i priroda pruža raznovrsni spektar podražaja, međutim, oni su potpuno suptilni i djeluju opuštajuće.
Pored prirode, pomagač pri ostvarivanju iskustava povišene svijesti može biti i vrijeme neposredno nakon spavanja, prije nego što se iskusi doslovno buđenje iz sna. „Naposljetku, spavanje je stanje povlačenja od svijeta. Neaktivni smo, um nam je u velikoj mjeri prazan, obrađuje vrlo malo informacija, a naša životna energija se obnavlja. Dakako, dok sanjamo, um nam je aktivan, ali se iskustva povišene svjesnosti vjerojatno događaju u dubokom snu, dok ne sanjamo i dok je um prazan. Stoga je to stanje koncentrirane energije i smirenosti jednako stanju buđenja.“ Prije nego što se u potpunosti probudimo i preusmjerimo svjesnost sa stanja spavanja ili sanjanja na budno stanje, između tih dvaju stanja svijesti, spavanja i buđenja, postoji određeno kratko vrijeme u kojemu se još nismo potpuno razbudili. Tad još ne možemo sasvim jasno razmišljati o nečemu konkretnom, ti trenuci su svojevrstan rudiment sna i spavanja te omogućuju umu da bar na nekoliko časaka bude prazan, a samim time i miran.
Umjetnost je oduvijek važna za razvoj ljudskog duha, o kojoj god njenoj manifestaciji bilo riječi. Autor kao primjer donosi glazbu: „Glazba je snažan otponac iskustava buđenja, dijelom zbog toga jer nas uvodi u opušteno stanje, u kojemu se naša životna energija obnavlja i postaje koncentriranija. No, možda je još važnije to što glazba može biti žarište naše pozornosti.“ U Buđenju iz sna S. Taylor napominje kako nas prosječna stanja opuštenosti koja iskušavamo svakodnevno ne mogu uvesti u znatno povišena stanja svijesti, međutim, to je zato što u takvim trenucima fokus obično nije usmjeren na nešto točno određeno. Preduvjet za postizanje takvih stanja je usmjerena pozornost. Također „uz učinak opuštanja i utišavanja uma, važno je i da su mnoga glazbena djela nadahnuta u višim stanjima svijesti te stvorena u njima.“
Zanimljivo je opažanje autora prema kojemu „su iskustva buđenja univerzalna. Iz koje god kulture osoba potjecala i kakva god bila njezina religijska ili filozofska vjerovanja, iskustva su im u biti ista. Zbog kulturalnih bi razlika mogla biti donekle različito objašnjena, ali se u zapravo istom obliku događaju širom svijeta i oduvijek.“
Posljedice stanja povišene svijesti
Važno je napomenuti da je za stanja povišene svijesti potrebna usmjerenost pozornosti. Samim time, okupacija kojoj pridajemo pažnju upija našu prisutnost i može se reći da se gubimo u takvim aktivnostima, često je to neki kreativni rad. S obzirom na to da se čovjek lako izgubi u nekoj svojoj okupaciji, kada je u ovom kontekstu riječ o gubitku, postavlja se pitanje što se to gubi? Najčešće se gubi pojam o vremenu: „važna značajka iskustava buđenja jest drugačije poimanje vremena. U uobičajenoj svijesti vrijeme doživljavamo linearno, kao rijeku trenutaka koja teče i nestaje u prošlosti, bespovratno. (...) Čini se da se vrijeme [u iskustvima buđenja] silno širi, a razlike između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nestaju. Linearno vrijeme rasplinjava se u panoramski otvoren prostor.“ U takvim trenucima percepcija vremena je potpuno drugačija no inače, vrijeme postaje relativno i samim time manje važno. Uobičajeno shvaćanje vremena je da je ono prolazno i da je njegova osnovna karakteristika da prolazi, međutim, zanimljiv je način razmišljanja srpske scenaristice, glazbenice, profesorice i spisateljice, Maje Volk, koja kaže da vrijeme ne prolazi, već samo dolazi.
