(hara – jap. trbuh, energetski centar koji se nalazi u području „malog trbuha, ispod pupka i genitalnih organa, dublje značenje ove riječi je „ocean života“)Moglo bi se zaključiti da se „hara" pojavljuje isključivo kao fenomen u japanskoj ili kineskoj kulturi. No, ako je „hara“ samo aspekt istočnjačkog života ona bi trebala biti uglavnom etnološki pojam i smisao njezinog izučavanja bilo bi dublje razumijevanje istočnjačkog načina života.Oni koji dublje razumiju „hara“ shvatiti će da ona nije samo fenomen Japana ili Kine već da se radi o univerzalnom fenomenu koji vrijedi za cijelo čovječanstvo. Radi se primarnom faktoru svakog ljudskog života.Iznimno veliki značaj „hare“ za čovječanstvo vidljiv je u japanskom i kineskom načinu života. Iz iskustava prakse rada na razvoju „hare“ osoba vrlo brzo može zaključiti da „hara“ sadrži „skriveno blago života“ koje je čovjekovo pravo po rođenju, ali koje se je izgubilo evolucijom njegove svjesnosti i koje čovjek mora ponovno otkriti i vježbati kako bi se mogao spriritalno razvijati.Istraživanje o važnosti „hare“ je za zapadnjake prekriveno sjenkom pitanja o otome koliko je to svojstveno samo istočnjačkoj kulturi.Odluka o tome koju važnost „hare“ ima za nas zapadnjake može se dovesti jedino u relaciji sa zapadnjačkom skalom vrijednosti. U istom stupnju u kojemu je sva zapadnjačka tradicija različita od istočnjačke smisao i vrijednost hare će biti različita.Zbog same prirode njegovog mentaliteta, također i zbog kršćanske tradicije izgleda da da mi zapadnjaci ne samo da smo iznenađeni već smo i začuđeni otkrićem jedinog pravog tjelesnog centra, koji je i centar naše gravitacije.Iz točke gledišta zapada „srce“ i „glava“ su sfere individualne duše te intelekta. Ti centri u zapadnjačkoj kulturi imali su glavnu ulogu ne samo u sekularnom već i spiritualnom aspektu za razliku od istočnjačke kulture u kojoj ljudski ego i njegova intelektualnost nisu imali značenje kao kod nas zapadnjaka. Također istočnjački „um“ nikada nije imao značenje kao što što ima za nas zapadnjake.Kakva god bila relacije između bazičnog, vitalnog centra, „zemljanog“ centa s višim centrima jedna stvar je sigurna – bez svjesnosti bazičnog centra ne može biti progresivnog otvaranja našeg selfa prema višim centrima.
Zapadnjački čovjek danas generalno se boji da bude pre debeo, on traži harmoniju koja proizlazi iz centra gravitacije u gornjim dijelovima tijela. Veliki trbuh zapadnjaci univerzalno odbijaju. Sve je to posljedica univerzalnog zapadnjačkog odbijanja trbuha. Ništa više nije suprotnije modernom zapadnjačkom idealu ljepote od velikog trbuha. Također zapadnjaci imaju puno predrasuda protiv trbuha. Ideal „dobre figure“ ne samo kod žena je ravan trbuh. Za mlado tijelo to je vrlo prikladno, no kada s godina taj trbuh raste ljudi to gledaju sa žaljenjem.Nepopularost trbuha uzrokovana je s dva faktora.Jedan je svakako nepromišljajuće prihvaćanje mode, dok drugi je ukorijenjen u intelektu. Veliki trbuh ili trbuh koji je veći smatra se kao vrsta mentalne i socijalne degeneracije. Također veći trbuh povezan je s gubitkom mentalne britkosti i elastičnosti, pogotovo s gubitkom mentalne energije. Također, smatra se da je veliki trbuh povezan s gubitkom forme i time da osoba fizički sebe zapostavlja.Kada gledamo te predrasude u vezi trbuha, interesantno je kako europska kultura, posebice umjetnost u svojoj reprezentaciji gologa pokazje dokaze te predrasude.Promjene u reprezentaciji ljudskog tijela u umjetnosti reflektira promjene u svakom periodu ljudskog pogleda na život.U klasičnoj antičkoj umjetnosti možemo pronaći da je ideal jedinstva neba i zemlje te u različitim periodima europske kulture je alternacija između senzulano radosne afirmacije ovoga svijeta te preokreta prema duhvnogm svijetu. To što je tada fizički centar gravitacije ležao u sredini tijela vodio je vrlo često ka naglašavanju trbuha pogotovo u reprezentaciji ženskog tijela koje instintkivno izrasta prirodno iz osjećaja za ljepotu ljudske forme. Afirmacija tih centara gravitacije neovisna je o veličini tijela.Današnje odbijanje trbuha je neprirodno i ukazuje na potpuno krivi način razmišljanja. Sve to pokazuje da se je prirodni instinkt za istinski centar tijela izgubio.Naravno sve to ne implicira poznavanje „hare“.
Moguće je govoriti o „hari“ u njezinom punom značenju samo u slučajevima kada taj prirodni centar ne samo radi sam za sebe već kada se svjesno koristi da bi odredio držanje tijela. Nesvjesno razumijevanje vrijednosti držanja tijela ne znači da osoba poznaje „haru“.„Hara“ znači razumijeanje važnosti srednjeg dijela tijela kao fondacije za potpuni osjećaj života. Postojanje tog punog razumijevanja možemo vidjeti u životu Japanaca, a to je nešto što zapadnjaci tek trebaju razviti. Ono što trebaju razviti je „prirodna hara“.Razvoj „hare“ ovisi o bazičnim faktorima našeg običnog ljudskog života kao što su probava, otkucaji srca, disanje te ostale prirodne funkcije koje živimo.Kako se razvija ego svijest kontakt s našim primalnim, bazičnim silama se obično gubi i sve dok se čovjek oslanja prvenstveno na svoj ego on mora zamijeniti dubinske sile prirode upotrebom svojeg razumijevanja i volje.Također s ego svijesti cjelokupan ljudski život može se obaviti oko voljene osobe, ciljeva, karijere, koncepta o bogu te čak oko njegovog vlastitiog ega.Kada je čovjek preko „hara“ povezan s životnom silom bez obzira u kakvoj životnoj situaciji se čovjek nalazi ona mu stoji na raspolaganja i ta elementarna sila ga održava, oblikuje, vodi, održavajući ga u harmoniji ma kakva god životna situacija bila.. Čak i opasnosti koje prijete njegovoj sigurnosti, ekspanziji ne mogu uzdrmati njegovu vjeru u život zato što njegov bazični vitalni centar ne može biti ugrožen.
Ono što čovjeka tada nosi nije nešto izvan njega, niti je to njegov ego, on je konstantno povezan dubinskim kontaktom koji održava tu unutarnju dubinu. Čovjek koji ima prirodnu „haru! može raditi učinkovito u svim sferama života jer ima neiscrpan izvor snage i reda u sebi.Ta samodržavajuća, iscjeljujuća snaga koja održava prirodni poredak stvari ukorijenjena je u fundamentalnoj jedinici života koja je prekrivena velom sve dok čovjek se oslanja na svoje racionalne moći. To stvara deluziju da čovjek može sve napraviti samo kroz sebe i samo isključivo sam.Zapravo možemo pronaći prirodnu „haru“ tamo gdje se racionalna svjesnost još nije razvila, kao kod npr. zdravog novorođenčeta kojemu se ne oslanja na vlastito znanje, već koje se oslanja na ono što mu je dato.Prirodnu „haru“ možemo pronaći i kod određenih odraslih ljudi, čak i kod onih s razvijenim egom.Inače ljudi s prirodnom „harom“ imaju neodoljivu moć nad ostalima.
Čovjek čiji ego ima kontrolni faktor nad njegovom svjsnosšću i koji u isto vrijeme povlači njegove energije od priomordijalnih sila, njegov vitalni centar razvija u njemu magične moći.Ne samo da toj osobi on daje neiscrpnu energiju, te često nevjerojatnu otpornost prema bolestima te čak imunitet rprema smrti , već mu omogućuje da drugi padnu pod vlast njegove čarolije. Takva osoba, koja na takav način usmjerava priomordijalnu silu života te koja to usmjerava u službu svojega ega privući će velike opasnosti u svoj „vlak“.Magične moći spiritualnih vođa,iscjelitalja, velikih govornika i diktatora ne mogu se razumjeti dok se ne razumije prirodna „hara“.Konačna sudbina mnogih magičara jasno pokazuje da snaga koja se povlači iz „hare“ bez obzira usmjerava li se prema dobru i zlu postaje destruktivna kada se usmjeri u ego. Što je ego jači to magičar gubi svoju originalnu poveznicu s vitalnim centrom. Ako on izgubi svoju moć i kontrlou koja dolazi iz njegove dubine, on je pokušava zamijeniti voljom. To će dovesti do kolapsa njegovog sustava te će ga uništiti.Također, postoji i druga forma „hare“ poznata običnom čovjeku koja nije direktan izraz elementarne snage već je atribut zrelih ljudi koji respondiraju smirano u punii njihovog tijela, ljude koji zrače toplinom i mudrošću. Oni očito posjeduju svoj centar gravitacije.U romantičarskim i gotičkim skulpturama trbuh je jasno pokazivao i izražavao snagu, te prihvaćanje planete zemlje.One su pokazivale poniznost u kojoj čovjek zbog slabosti njegovog JA se otvara vječnome. Gotički trbuh kao da poručuje „ne moeš zaraditi raj ako si izdao zemlju.“Razumijevanje univerzalne vrijednosti „hara“ možemo razmotriti kroz dvije točke.Prva točka gledišta je prirodni pogled na svijet, a druga je natprirodna i transcedentalna točka gledišta.
Čovjek mora živjeti u svijetu prostora i vremena, ali istovremeno bi trebao manifestirati transcedentalno. U svojem biću, čovjekova priroda je transcedentalna, no on može ispuniti svoju prirodu jedino ako živi u prirodnom svijetu. Kako bi povisio svoju svjesnost čovjek se je alijenirao od originalne jedinice života, oslanjajući se jedino na svoj ego i na taj način svoju svjesnost „hare“ odbacio te na taj način odrekao se svoje moći.
