Esencija je prazan prostor oko kojeg se organizira fizičko tijelo i kompletna fizička realnost.
Malo dijete se osjeća kao prazan prostor, no tijelo djeteta se organizira oko tog praznog prostora. Kada pogledate u djetetove oči, osjetite beskonačnost. Svako dijete posjeduje esenciju, potpunu i čistu.Kako se tijelo počinje razvijati i rasti, fizičko tijelo i živčani sustav moraju biti sposobni opstati. Ono što se događa da bi tijelo opstalo, ono počinje promatrati svijet izvan sebe, u početku mamu i tatu, pa onda okolinu. U osnovi, ono počinje učiti kako opstati i to čini „igrajući“ igre svojih roditelja.Upravo na takav način dijete uči kako preživjeti, u tome procesu ono razvija identitete i različite psihološke strukture kako bi moglo preživjeti.
U tom procesu, dijete počinje biti nesvjesno same esencije. Vrlo je važno razumjeti da niti jedno dijete, niti jedan čovjek ne gubi esenciju, već gubi njezinu svjesnost zato što se fokus usmjerava prema van kreirajući identitete, ideje, koncepte, strukturu kako bi moglo opstati na što lakši i učinkovitiji način. S vremenom, sve više i više, prazan prostor unutar fizičkog tijela počinje se skupljati i postajati sve manji i manji. Dijete kada se rodi vjeruje i iskušava da je jedno s majkom. Već nakon 12 mjeseci počinje shvaćati da se odvaja od nje. To formira lažnu jezgru (personu), što formira lažan uzrok i razlog „zašto sam ja odvojen (nešto nije u redu sa mnom, bezvrijedan sam)“.Živčani sustav djeteta ne samo da se želi baviti s razlogom i uzrokom već želi odrediti zašto je odvojeno. Drugim riječima, bez prostornost esencije (bez prostornost je kvaliteta esencije) postaje sve manja i manja. To stvara osjećaj da nešto nije u redu sa mnom, kao da nemam vrijednost. Ono što se tada događa je da dijete kada počne razvijati sve te identitete koje počinju umanjivati svjesnost esencije, te počinje kriviti prazninu koju osjeća. Tu prazninu počinje doživljavati kao nešto loše. I zato će ljudi reći „zbog te praznine osjećam se tužno, odvojeno“. Kako ljudi postaju stariji počinju se bojati praznine, bez prostornosti u kojoj se ona nalazi te je doživljavaju kao nešto loše i strašno. Kada se ljudi formiraju, praznina postaje nešto što treba izbjegavati i skrivati. To je program kolektivnog nesvjesnog.
U praksi coachinga vrlo često možemo čuti: „osjećam se depresivno“, kada se postavi pitanje:“ kako osjećate tu depresiju, oni kažu osjećam se prazno, osjećam prazninu u sebi, sigurno nešto nije u redu sa mnom“. Naravno, persona to označava na takav način. Budisti meditiraju na prazninu i žele ući u nju, a većina ljudi su u njoj te žele izaći iz nje. No, kada odbacite i maknete sve etikete, dobijete prazninu kao prazninu, čistu prazninu i bez prostornost. Esencija je uvijek esencija, no naša svjesnost i pozornost je usmjerena prema van, prema vanjskom svijetu i našim identitetima i tada gubimo unutarnji fokus, što je u osnovi komunikacija s esencijom. Ono što je potrebno je maknuti etikete, odbaciti jednu etiketu, pa drugu i tako dalje da bi došli do esencije, jer je ona uvijek tu. Svi putevi vode do esencije ako se usmjerite prema tamo od kuda ste došli.
Esencija ima jako puno kvaliteta: ljubav ali kao stanje svijesti a ne prema objektu (neuvjetovana ljubav); mir; radost; harmonija; ravnotežu; suosjećanje; opraštanje; bez prostornost; objektivna svjesnost (promatranje bez usmjerenosti na objekt).S druge strane esencija je stanje bez misli, memorija, asocijacija, percepcije, namjere. Iz esencije razvilo se je „ja jesam“, to je naše originalno, izvorno ja, bez ikakvih kondenzacija.
Esencija već sadrži te kvalitete, njih ne trebamo razvijati, samo treba u nju zakoračiti. Kada se vratimo u to naše iskonsko stanje i odbacimo lažnu jezgru, personu i sve identitete koji su organizirani da bi opstali, esencija je uvijek tu. Zamislite to kao stotinjak poveza koje nosite preko očiju i sa svakim koji skinemo možemo progledati. Sve misli, pretpostavke i etikete, bez obzira koliko lijepe i svete one bile trebaju biti preispitane i odbačene.
S procesima koje učimo, korak po korak možemo stvoriti multidimenzionalnu svjesnost, možemo biti sve više i više svjesni različitih dimenzija, a ne biti fiksirani samo na jednu, tako da možemo vidjeti sve više i više. To znači fokusirati svoju pozornost u dva smjera simultano: jedan smjer je prema van, a drugi je prema unutra, na balansiran način ( jedan dio pozornosti prema van, drugi dio na misli koje imamo, pa na emotivnu dimenziju, na tijelo, esenciju i ja jesam)
ŠTO JE ČOVJEK SVJESNIJI SVIH TIH DIMENZIJA TO VIŠE MOŽE ISKUŠAVATI SLOBODU.
ŠTO JE ČOVJEK SVJESTAN MANJE DIMENZIJA TO JE MANJE MOŽE ISKUŠAVATI SLOBODU.
Da bi se vratili esenciji ,moramo se vratiti tamo od kuda smo došli putem odbacivanja. Ako odbacimo sve zaključke, vjerovanja, prosudbe, identitete i etikete, to nas usmjerava esenciji. U Tranceframing školi možete naučiti više o tome te kako i koje korake trebate napraviti da bi se povezali s njom.
