Nakon što svjesnost uđe u maternicu, njezina najveća podrška te glavni uvjet za život je dah. Kada se govori o dahu, ne misli se samo na uobičajeni udah kisika i izdah ugljičnog dioksida, već i na to da na taj način u sebe unosimo element zraka, jedan od fundamentalnih elemenata za život. Još su Aristotel i Platon opisivali pojavnost svijeta koristeći termine četiri elementa: zrak, vatra, voda i zemlja, te naglašavali važnost njihove ravnoteže. U budističkoj tradiciji pojavnost svijeta opisivala se je putem pet elemenata: zrak, voda, zemlja, vatra i prostor. Svaki od tih elemenata označava: koheziju (voda); čvrstoću i inerciju (zemlja); ekspanziju i vibraciju (zrak); toplinu ili energiju (vatra). Prostor kao peti element označava suštinu svih fenomena, prosto iz kojeg sve nastaje. Iako iz prostora sve nastaje, on sam po sebi nema oblik.
U budizmu se vrlo često kaže „dah je život“. Promatrajući etimologiju i povijest jezika primjećujemo da je dah uvijek bio povezan za život. U lingvističkim korijenima latinskog i grčkog jezika riječi za duh uvijek su bili u direktnoj vezi ili sinonimi za dah. Latinska riječ „animus“ (duh) i „anima“ (duša) isti su kao i grčka riječ „anemos“, što znači vjetar. Druga grčka riječ koja označava vjetar je „pneuma“, što znači duh.
Mnoge drevne kulture smatrale su da je dah ono što nam daje našu dušu ili duh. Danas je znanstveno potvrđeno da je dah taj koji održava život. Snaga i vitalnost tijela održava se kroz ravnotežu kisika i ugljičnog dioksida na staničnoj razini. Naše cjelokupno zdravlje ovisi o tome kako dišemo.
Definicija daha bila bi: dah je fiziološki i psihološki kondicionirani proces. Fiziološki, disanje se događa automatski ovisno o metaboličkim zahtjevima tijela. Na staničnom nivou dah omogućuje razmjenu i kisika i ugljičnog dioksida. Kada trčimo ili kada imamo visoku temperaturu, tijelu treba više kisika u krvi. Tada ubrzanije dišemo. To utječe i na otkucaje srca te intenzitet našeg disanja se ovisno što tijelu treba ubrzava ili usporava. Sve to događa se automatski bez ikakvog svjesnog napora. Osjećamo efekte tog procesa bez da moramo razumjeti anatomiju disanja.
Na disanje utječe i naše psihološko stanje: naša percepcija i emocije. Svaki čovjek ima određenu emocionalnu strukturu koja nastaje pod utjecajem genetike, memorija, obiteljskog okruženje te životnim iskustvima. Te varijable utječu na intenzitet disanja, dubinu daha. Kvaliteta daha se također mijenja ovisno o emocionalnim reakcijama.
Disanje je također i uvjetovano ponašanje, naviknuta reakcija. S vremenom, reakcije koje ponavljamo, ovisno o utjecaju vanjskih i unutarnjih okolnosti postaju ukorijenjene tendencije. Što netko češće netko iskušava određene emocije koje su povezane s određenim iskustvima, to više se disanje podešava u skladu s time i postaje obrazac. Vrlo često taj obrazac nije zdrav. Npr. netko radi stresan posao, nakon učestalog iskušavanja tog stresa može se pojaviti anksioznost, tada se intenzitet disanja ubrzava što može stvoriti dodatnu tenziju u ramenima. Recimo da odlučite ne raditi taj posao te pronađete neki drugi manje stresan posao, takav način disanja i tjeskoba biti će prisutni iako nema nikakvog vanjskog stimulusa. Razlog tome je što je takvo disanje postalo naviknuti tjelesni obrazac kojeg je um generalizirao u kontekstu svih poslova. Drugim riječima tijelo može biti u konfuziji između uvjetovanog risponsa i prirodne funkcije.
Svjesno kontroliranje daha je jako važno te predstavlja jedinstvenu karakteristiku tijela. Sve ostale unutarnje funkcije tijela vrlo teško možemo svjesno kontrolirati. Možemo naučiti tehnike putem kojih smanjujemo krvni pritisak ili smanjujemo otkucaje srca, ali nismo u mogućnosti ih direktno kontrolirati kao disanje. Dah možemo zadržati, možemo disati brže, sporije, bilo kada, ako to izaberemo. Upravo je ta kontrola disanja iznimno važna, ne samo zbog zdravlja već zato što je dah veza između vanjskog svijeta i nutrine. Udišemo zrak izvana u tijelo sa svakim dahom te iz svoje nutrine zrak izdišemo van. To je također i poveznica između fizičkih i emocionalnih reakcija koje imamo u životnim iskustvima. Ono što se događa u nutrini našeg tijela i uma kanalizirano je kroz disanje. Način na koji dišemo također mijenja ono što se događa u nutrini našeg tijela i uma. Kontrola disanja postoji kao kontinuum kojeg kontrolira tijelo (nesvjesno) i um (svjesno). S jedne strane imamo fiziološki (automatizirani) aspekt daha koji je u velikoj mjeri određen psihološkim okolnostima koji u velikoj mjeri utječu na tijelo. Fiziološka funkcija uvjetovana je ponavljajućim ponašanjem i iskustvima uma.
Dah ima psihološke, percepcijske, emocionalne i spiritualne kvalitete: kako dišemo kada se pojave određene emocije, percepcija. Sve se to temelji na onome što se događa u umu svaki trenutak.
Ta interakcija misli u umu stvara trenutni fiziološki odgovor. Sve to ukazuje da je disanje dinamička veza između uma i tijela. Ono obuhvaća sve naše fizičke potrebe, emocionalne reakcije te predstavlja naše cjelokupno tjelesno iskustvo. Moderna istraživanja pokazuju da naši bihevioralni obrasci disanja istrajavaju čak i tijekom sna kada se tijelo odmara.
Tijelo nema sposobnost razlikovanja kondicioniranog risponsa i prirodne funkcije. Ipak, sve to možemo kontrolirati kroz svjesnost i trening. Za razliku od većine ostalih tjelesnih funkcija, svaki čovjek ima moć promijeniti način na koji diše. Dva su tipa voljnog disanja koje poznaje zapadna medicina i ta dva tipa disanja odnose se na područje u tijelu u kojima se disanje događa, to su torakalno i abdominalno disanje.
Torakalno disanje odnosi se na torakalni dio, područje prsa i rebara. Abdominalno se odnosi na područje ispod dijafragme, u području pupka i malog trbuha. Razumijevajući razliku između torakalnog i abdominalnog disanja omogućuje razumijevanje tehnika svjesnog disanja. U stanju odmaranja abdominalno disanje se smatra najzdravijim obrascem disanja. Abdominalno disanje oslanja se na kontrakciji i opuštanju dijafragme. Dijafragma potiskuje zrak u niše dijelove pluća. Kada tijelo treba više kisika, naše tijelo može nadomjestiti abdominalno disanje s torakalnim. Kod torakalnog disanja zrak se uvlači u gornji dio pluća i u tom disanju se ne koriti dijafragma već mišići u gornjem dijelu grudnog koša i rebara. Torakalno disanje je pliće i brže od abdominalnog disanja. Torakalnim disanjem kontrahiramo mišiće tijekom izdaha umjesto da dopustimo tim mišićima da budu opušteni.
Zdrav čovjek, fizički i mentalno, kombinira ova dva tipa disanja. Kada metabolizam tijela zahtijeva trenutno uvećanje energije počinje torakalno disati. Torakalno disanje nije nužno nezdravo kao što mnogi smatraju, ipak ono je manje efikasno. Kada smo opušteni abdominalno disanje je puno učinkovitije nego torakalno. Ono je sporije, dublje, te smiruje tijelo i um, što vodi do toga da abdominalno disanje ima više kumulativnih dobrobiti na zdravlje, fizičko i zdravlje uma. Abdominalno disanje stvara dugoročne dobrobiti, dok njegov izostanak znači izostanaka zdravlja i nastanak bolesti. Mnoga istraživanja ukazuju na to da bolesni ljudi više dišu torakalno, čak i onda kada se odmaraju, za razliku od zdravih ljudi. Neke bolesti kao što su bolesti srca, astma, karcinomi, problemi s krvnim pritiskom, cistična fibroza povezane su s torakalnim disanjem, takvi pacijenti udišu dva do tri puta više zraka u minuti nego zdravi ljudi. Kada se odmaramo a dišemo torakalno, takvo disanje premašuje potrebe metabolizma tijela. Gornji dio pluća brzo se puni sa zrakom, a razmjena kisika i ugljičnog dioksida je manje učinkovita. Donji dio pluća je oko sedam puta efikasnije od nego kada koristimo gornji dio pluća. To je povezano i s gravitacijom koja uvlači opskrbu krvlju u donjem dijelu pluća omogućujući bolju razmjenu kisika i ugljičnog dioksida. To znači manje kisika u krvi, ali i probleme s prisustvom ugljičnog dioksida u krvi. Ugljični dioksid je nužan kako bi se kisik mogao otpustiti u krvi, također je i jako važan za proširenje krvnih žila, on otvara krvne žile tako da krv može slobodno kroz njih teći. Manjak ugljičnog dioksida uzrokuje da krvne žile nisu elastične. Kada su krvne žile sužene one onemogućuju da krv prenese potrebnu količinu kisika svim organima u tijelu i mozgu. To utječe da srce mora pojačati svoj rad kako bi krv cirkulirala tijelom.
Premalo ugljičnog dioksida u krvi rezultira s višim ph vrijednostima krvi (7,4 – 7,5) što opet vodi do respiratorne alkaloze (. Respiratorna alkaloza nastaje kao posljedica neravnoteže kisika i ugljičnog dioksida koje regulira proces disanja. Kada npr. sustav podzemnih voda postane previše alkalan ili pre kiseo (kada se izgubi ravnoteža), njegova sposobnost da održava život postaje ugrožena. Isto to vrijedi i za krv. Ako je ph krvi u neravnoteži, u ovom slučaju pre alkalna, ta neravnoteža se širi kroz cijelo tijelo. Sposobnost krvi da održava zdravlje našeg tijela- Respiratorna alkaloza povezana je s mnogim kroničnim bolestima te može biti indikator srčanih ili plućnih poremećaja i bolesti koje pogađaju ta dva organa.
Ponašanje stanica u ljudskom tijelu ovisi o tome koliko im je dostupno kisika. Mnogi liječnici vjeruju da je nedostatak kisika u stanicama jedan od glavnih uzroka mnogih kroničnih bolesti. Stanična hipoksija je poremećaj u kojemu stanicama manjka kisik. Mnoga istraživanja dokazuju da stanična hipoksija potiče rast kancerogenih stanica. Bolesti srca, dijabetes, cistična fibroza, astma, bronhitis, osteoporoza, gastrointestinalni poremećaji povezani su s niskim razinama kisika u mozgu i drugim tjelesnim organima.
Duboko abdominalno disanje omogućuje potpunu razmjenu kisika i ugljičnog dioksida.
Dah nije samo bitan za fizičko tijelo, on je također podrška mentalnom, emocionalnom i spiritualnom zdravlju. Mentalni, emocionalni i spiritualni aspekti daha prema tibetanskom učenju ovise o elementu zraka koji je ključan za sve oblike života, uključujući i naša mentalna, emotivna i spiritualna iskustva. Element zraka odnosi se na dah, strujanje zraka (vjetar) te atmosferu oko nas. Na Tibetu element zraka naziva se i „energijom vjetra“. Iz perspektive tibetanske medicine, fiziologije te meditativnih praksi, fizičko tijelo prožeto je s pet vrsta „energije vjetra“ koje podržavaju temeljne funkcije tijela kao što su cirkulacija, probava i izlučivanje. Prema tibetanskoj medicini dah je dio složenog sustava „energije vjetra“ koja regulira i podržava zdravlje tijela. Tibetanska medicina smatra da kada je „energija vjetra“ u ravnoteži, sve funkcije tijela rade učinkovito i tada se osjećamo zdravo. Problemi nastaju kada „energija vjetra“ nije u ravnoteži i objašnjenja uvezi toga tibetanske medicine gotovo su identična onim zapadne. Ipak, postoje i određene razlike: kada „energija vjetra“ postane prekomjerna te se akumulira u gornjem dijelu pluća (to se događa kada dišemo torakalno), ona stvara stanje koje se naziva „snying rlung“) što doslovno znači „vjetar srca“. Kada netko iskušava „snying rlung“, energija vjetra u području oko srca i pluća postaje previše jaka i uznemirujuća. „Vjetar srca“ utječe na fizički, mentalni i emocionalni aspekt. Kada iskušavamo „vjetar srca“, ta energija nas čini impulzivnim, kratkog fitilja, i uznemirenima. Ta prekomjerna energija „vjetra srca“ može se manifestirati kroz tjeskobu i nemir. Ako netko to iskušava duže vremena tada se srce i pluća mogu osjećati energetski teškima te mogu stvoriti osjećaj frustracije i depresije. Tibetanska medicina smatra da je „vjetar srca“ temelj za sve vrste sistemskih neravnoteža u tijelu. Prema tibetanskoj medicini „vjetar srca“ ne nastaje samo zbog naviknutog obrasca disanja. Stres i ekstremna emocionalna stanja također stvaraju „vjetar srca“. Te ekscesivne emocije podižu razinu „energije vjetra“ u gornjem dijelu grudnog koša te mogu rezultirati mnogim fizičkim i emocionalnim problemima. Uravnoteženje „energije vjetra“ tibetanska medicina liječi putem biljnih lijekova te pravilnim disanjem, kombinirajući jedno s drugim.
Energija vjetra upravlja s emocijama i svim senzacijama koje osjećamo u tijelu. Ako istražimo povezanost tijela i uma, možemo primijetiti duboku povezanost između daha i kako se osjećamo. Kada je dah smiren i opušten, energija tijela je također smirena, pogotovo u području trbuha, prsiju i pluća. Kao rezultat toga, um postaje jasan i čist i tada se osjećamo opušteno i dobro smo raspoloženi. U takvom stanju možemo prihvatiti stvari onakvima kakve jesu te možemo se nositi s njima. S druge strane, kada smo emocionalno uznemireni, možemo primijetiti kako dišemo ubrzanije, teže te nismo u mogućnosti udahnuti duboko i izdahnuti u potpunosti. Osjećamo bol, težinu ili tupost u području trbuha ili prsima, a vrlo često i u cijelom tijelu. Također um je uznemiren i vrlo često je preplavljen emocijama. Ta ekscesivna energija manifestira se kroz različite vrste neuroza (depresija, opsesija, strah, euforija, žudnja, nepotpunost). Mnoga istraživanja povezala su obrasce disanja s emocionalnim stanjima. Ta istraživanja također dokazuju da način na koji dišemo utječe na naše emocije. Sve te ekscesivne emocije su izražaj neuravnotežene „energije vjetra“. Sve te neravnoteže mogu se manifestirati na različite načine, no ta neravnoteža može se riješiti putem rada s dahom. Naravno, promjena na bolje neće se dogoditi trenutno, no kroz određeni vremenski period, rad s dahom uravnotežiti će „energiju vjetra“. Tada ona postaje stabilna, a neurotične tendencije se smanjuju i na kraju nestaju.
Na makro skali, element zraka je vitalan za život svih bića te za manifestiranje života oko nas. Atmosfera i okruženje odražavaju način na koji „energija vjetra“ podržava naš fizički, mentalni, emocionalni i spiritualni život. Promjena vremena odnosi se na kretanje tople i hladne zračne mase koje se nazivaju frontama. Kretanje toplog zraka uzrokuje da u okolini sve raste i daje plodove. Kiše i oluje, vrućine i hladnoće, snijeg te ekstremne vremenske prilike su poremećaji u elementu zraka. Baš kao što neravnoteža zračnog elementa utječe na klimu, isto tako utječe na ljudski um i energetsko polje. To je zakon prirode. Neravnoteža stvara mogućnost za destrukciju. „Energija vjetra“ ima isti utjecaj na našu mentalnu i emocionalnu energiju baš kao i na našu okolinu i atmosferu. Kada je „energija vjetra“ divlja i uznemirujuća ona se manifestira kao bolest u tijelu te kao mentalna patnja, neuroza i ekstremno stanje u umu. Kada je element zraka u ravnoteži i smiren tada se stvara tendencija da se osjećamo sretno i zadovoljno. Iz perspektive tibetanske filozofije svaki od elemenata je holistički. To znači da zračni element nije odvojen od drugih, već su oni među povezani. Zračni element sadržava aspekte vode, zemlje, vatre i prostora, kao što i ti elementi sadrže aspekte zračnog elementa. Radeći na bilo kojem od elemenata, radimo na svim elementima. Npr. zračni element u atmosferi ima aspekte topline ili hladnoće (element vatre); suhoće i vlažnosti (element vode); lakoće i težine (element zemlje); ekspanzije ii kontrakcije (element prostora). Ako postoji neravnoteža u „energiji vjetra“ to će utjecati i na neravnotežu ostalih elemenata. Ako element zraka postane dominantan ostali elementi postaju slabiji i nestabilniji. Kada jedan element postane nestabilan, cijeli sustav postaje nestabilan. Kada se jedan element dovede u ravnotežu to doprinosi ravnoteži cijelog sustava. Upravo na takav način trening „energije vjetra“ rezultira s fizičkim, emocionalnim i spiritualnim dobrobitima.
U tibetanskoj medicini kažu da zdrav čovjek tijekom 24 sata napravi 21.600 udaha i izdaha, to isto tvrdi i zapadna medicina. Radeći na dahu, otvaraju nam se ogromne dobrobiti, generalno na taj način možemo transcedentirati patnju na svim razinama. Rad na dahu omogućuje iscjeljenje. Na dahu možemo raditi stalno, jer je on uz nas svakog trenutka.
U tibetanskoj perspektivi, rad na „energiji vjetra“ ne samo da nas usmjerava prema spiritualnoj realizaciji već i prema drugim mističnim postignućima, kao što su doživotna mladost i dugovječnost. Ako redovito radimo s „energijom vjetra“ postajemo stabilni te s lakoćom možemo se umiriti, pročistiti i transformirati svaku uznemirenost koja se pojavi. Kada smo fizički, mentalno i emocionalno zdravi to se itekako primjećuje. Većina kada razmišlja kako ostvariti sreću usmjerena je prema vanjskim stvarima i situacijama, većina je u stalnoj potrazi za nečim izvana što će ih upotpuniti. No kada kroz vježbu ovladamo s „energijom vjetra“ više ne tražimo sve to izvan nas zato jer se rađa sposobnost da sami utječemo na svoju tjelesnu, emocionalnu, mentalnu i spiritualnu ravnotežu u svakom trenutku radeći s dahom. Dah je nešto što nam je trenutno dostupno i ništa nam više nije potrebno. Netko tko je ovladao dahom ostvaruje stabilno i uravnoteženo mentalno stanje, strpljenje i bilo što ga vrlo teško može omesti i uznemiriti. Čovjek uz to postaje smiren, opušten i zdrav.
