Samodisciplina je pokoravanje skupu pravila koje pojedinac nameće samome sebi kako bi postigao neki cilj. Prema riječima spisateljice i odgajateljice Jane Nelsen, disciplina je riječ koja se često upotrebljava u negativnom kontekstu, podsjećajući na svojevrsno kažnjavanje jer je uvriježeno mišljenje da kazne pomažu čovjeku da postane discipliniran. U svojoj knjizi „Positive discipline“ navedena autorica osvrće se na etimologiju riječi disciplina koja potječe od latinske riječi discipulus odnosno disciplini što znači „sljedbenik istine“ tj. nekog principa ili „časni vođa“. Nelsen također govori o tome kako nitko ne može postati sljedbenik istine ako motivacija ne proizlazi iz nutrine bića određene osobe odnosno sve dok se ne nauče samodisciplini. Isto tako, napominje kako i kazne i nagrade dolaze izvana u obliku vanjskih podražaja koji čovjeka samo sve više udaljavaju od istine.
Kako bi disciplina bila što učinkovitija, potrebno je zadovoljiti sljedeće kriterije:
- Disciplina treba istovremeno obuhvatiti i strogoću i osjećajnost, treba je poštivati, a da bi se to moglo, disciplina treba biti ohrabrujuća.
- Osoba koja stremi nekom cilju treba s tim ciljem osjećati povezanost.
- Svi aspekti pomoću kojih ostvarujemo discipliniranost trebaju biti učinkoviti dugoročno, npr. trebaju poslužiti u izgradnji čvrstog karaktera i u stjecanju vještina poput poštovanja, brige za druge, sposobnosti da se možemo osloniti na same sebe...
Samodisciplina nije urođena, već se postiže vježbom, a ona rezultira ostvarenjem većeg samopouzdanja i veće samouvjerenosti te naposljetku, uspješnošću. Definiciju samodiscipline donio je i Brian Tracy, kanadski javni govornik i biznismen, a ona glasi: „sposobnost da osoba učini nešto za što zna da treba učiniti, bez obzira na to je li za to raspoložena ili nije“ što ponekad uključuje nadilaženje vlastite ludičke potrebe čovjeka da čini ono što je jednostavno i zabavno te da je umjesto toga sposoban učiniti ono teško i nužno, a za to je potrebno znati oduprijeti se distrakcijama i rastresenosti, odnosno biti sposoban fokusirati se.
Cilj - temelj samodiscipline
Mnogi uspješni ljudi kojima smo okruženi ulažu svoju energiju u radnje koje doprinose njihovoj kvaliteti života i na takve se stvari fokusiraju, za razliku od neuspješnih ljudi koji veliku količinu svoje pažnje posvećuju beskorisnim akcijama poput prekomjernog gledanja televizije ili surfanja internetom. Često je potrebno uložiti određen napor kako bismo ostvarili cilj – ponekad to uključuje nekoliko sati sna ili odmora manje, ali važno pitanje koje je dobro postaviti kako bismo se bolje usmjerili ka cilju glasi: Želimo li uistinu platiti cijenu kako bismo ostvarili to što smo naumili? Cijena može biti u obliku više vježbanja, učenja, putovanja do boljeg posla, manjka sna i dr. Ciljevi bi u svakom slučaju trebali služiti više kao orijentir nego kao nerealno očekivanje.
Većina ljudi nije disciplinirana i nameće se pitanje zašto je to tako. Zašto je u većini zapadnih društava velik broj ljudi lijen i pohlepan, zašto ljudi ne misle unaprijed? Navedene osobine zapravo su vrlo česte i jer većina ljudi želi iskušavati zabavu i lakoću, a ne vježbati strpljenje niti naporno raditi.
Kombiniranje kratkotrajnog i odgođenog zadovoljstva
Kratkotrajno zadovoljstvo je potreba da se nešto ostvari sad i odmah. Ljudi koji zadovoljavaju takve potrebe fokusiraju se na trenutno zadovoljstvo čime onemogućuju same sebe u sagledavanju cjelokupne slike tj. situacije, osvješćujući u potpunosti dugoročne posljedice takvog načina razmišljanja, a to je važno zato što su svi uspješni ljudi stekli naviku cjelokupnog sagledavanja situacije i fokusiranja na cilj i na taj način prevladavaju želje za sitnim i kratkoročnim zadovoljstvima usmjeravajući pozornost na dugotrajno ili odgođeno zadovoljstvo. Nešto što zahtijeva mnogo vremena često je dugotrajnije od onoga što je jednostavno postići i to je krucijalni element koji odvaja uspješne ljude od neuspješnih. Sposobnost pojedinca da se disciplinira do te mjere da može zaobići isprazna iskušenja posve određuje razinu uspjeha koju može postići u životu. Jedan od prvih susreta sa samodisciplinom je obrazovanje i u tom dijelu života odlučujemo hoćemo li učiti ili se zabavljati, iako u svemu treba imati mjere jer uspješni ljudi ne teže savršenstvu, već napretku. Kao što je već spomenut primjer učenja i zabavljanja, potrebno je održavati ravnotežu između kratkotrajnog i dugotrajnog ili odgođenog zadovoljstva. Katkad je u redu ugoditi si nečime što će nas razveseliti nakratko jer život pojedinca bez malih zadovoljstava može postati dosadnim i demotivirajućim. S druge strane, ničiji se život ne bi trebao temeljiti na kratkoročnim trenucima ugode jer se na taj način briše granica između onoga što je važno u životu i onoga što nije te je na taj način nemoguće postići samodisciplinu.
Ovaj kontekst može se dobro oslikati poslovicom „Kako siješ, tako ćeš i žeti“ zato što kao i sve ostale vještine koje u životu razvijamo, i razina samodiscipline koju ćemo imati za primjerice deset godina ovisi o tome koliko je vježbamo i razvijamo trenutno. Samodisciplina je balansirani omjer patnje i zadovoljstva, a ta dva osjećaja ključna su u razvijanju ove vještine.
Kako izmjeriti razinu samodiscipline?
Kada znamo da trebamo izvršiti neki zadatak, vrlo je dobro za vježbu, kao korak prema ostvarenju veće samodiscipline, otprilike na ljestvici od 1 do 10 ocijeniti razinu neugode koju osjećamo razmišljajući o tome što bi se moglo dogoditi ako ne izvršimo određenu obavezu. Ako je ocjena vrlo niska, primjerice 1 ili 2, velika je vjerojatnost da nećemo ubrzo krenuti obavljati određeni zadatak, stoga je potrebno učiniti ocjenu višom, a to se može vrlo lako postići intenzivnim razmišljanjem o negativnim posljedicama ako nešto ne poduzmemo. Što je veći nivo neugode, to je motivacija za izvršavanje određene obaveze veća jer povratak na nižu razinu neugode može poslužiti kao motivacija, no to je samo jedan od mogućih primjera.
Ako je ocjena neugode pak prevelika, npr. 9 ili 10, moguće je da osoba osjeća toliko veliku količinu neugode da je ona čak prerasla u strah koji bi mogao spriječiti osobu da izvrši obavezu, jednostavan primjer toga je ugovaranje termina kod zubara. U tom slučaju potrebno u međuvremenu je smanjiti stupanj neugode opuštajući se meditacijom, masažom ili koristeći se nekom drugom metodom relaksacije kako bi se osoba kasnije lakše suočila s obavezom i činjenicom da treba preuzeti odgovornost.
Samodisciplina je proces s puno oscilacija – uspona i padova, a takav je i prirodni tijek, poput aktivnosti srca zabilježene na elektrokardiogramu. Razvijanjem ove vještine jačamo svoje karaktere, kontroliramo i savladavamo impulse žudnje. Samodisciplina ne uključuje samo dosljednost, nego i sistematizaciju i korigiranje vlastitog ponašanja u svrhu poboljšanja životnih okolnosti, ona je važno razlikovno obilježje koje dijeli uspješne ljude od onih koji to nisu, a povezana je i s hrabrošću i upornošću.
