Situacija u kojoj se nalazi cijeli svijet izvanredna je i samim time neizvjesna, a mi, ljudi, nismo navikli na ovoliku količinu neizvjesnosti kojoj smo svakodnevno izloženi i to za nas predstavlja traumatično iskustvo. Osim zdravstvene krize o čijem se završetku još uvijek samo nagađa, ekonomska i politička kriza tek se naziru, a u međuvremenu se dogodio još i veliki potres u Zagrebu. Koliko je novooboljelih? Hoće li biti još potresa i kako popraviti štetu? Kako ćemo prebroditi krizu? Ovo su samo neka od brojnih pitanja s kojima se trenutno svakodnevno suočavamo. Ono što je zajedničko koronavirusu, potresu i ekonomskoj krizi jest upravo neizvjesnost - ne znamo dokad će trajati, kako će izgledati niti što točno možemo očekivati kao posljedice. Je li uopće moguće umanjiti traumu?
Živimo u vremenu nagađanja
Svakodnevno iz medija slušamo o tome kada bi se sve ovo moglo smiriti. Prema tim predviđanjima, smirivanje pandemije očekuje se početkom lipnja, snažnijih potresa ne bi trebalo biti, a ekonomska kriza vjerojatno će trajati godinu-dvije. Dobili smo predviđanja kao neko okvirno vrijeme s ciljem da ih prihvatimo i pomirimo se s potencijalnim ishodima. Imamo li drugog izbora? Na nekoj nesvjesnoj razini duboko u sebi, svi ipak znamo da nemamo pojma ni o čemu i zato nas je, bez obzira na sva moguća (utješna) predviđanja, i dalje strah bolesti, potresa i neimaštine. Trauma je ublažena, ali i dalje je prisutna.
Kad će se smiriti epidemija?
Velika doza neizvjesnosti uznemiruje nas i plaši toliko da smo svi u nekoj mjeri istraumatizirani. Različiti načini na koje se trauma manifestira u ovoj situaciji opisani su u tekstu What a trauma and PTSD psychologist tells us about dealing with the coronavirus pandemic: "Možete osjetiti tjeskobu svaki put kad vidite naslov u kojem se spominje koronavirus. Možda ste prestali gledati vijesti jer ih više ne možete podnijeti. Možda osjećate bijes ili frustraciju kad god izađete van i primijetite da ljudi ne održavaju socijalnu distancu. Svi doživljavamo neku razinu traume povezane s pandemijom COVID-19, a nekim ljudima je to možda prvi put da su zbilja pomislili na svoje mentalno zdravlje." Period kojem svjedočimo sa sobom nosi različite vidove traume. Jedni će ih osjetiti snažnije, a drugi slabije.
Kako god, za sve koji se osjećaju usamljeno i sumnjaju u to da će uspješno proći kroz ovu krizu, otvorene su besplatne telefonske linije za psihološku pomoć. Osim toga, ova bolest nas i je posjetila da nas podsjeti koliko smo zapravo maleni u beskonačnosti Svemira i da je neizvjesnost jedino što je izvjesno. Koliko god se zakonske mjere činile oštrima, a epidemija nepobjedivom, iz nje je proizašlo mnogo konstruktivnih stvari. Ljudi se za promjenu počinju fokusirati na ono što imaju umjesto na ono što im nedostaje, pokazuju podršku drugim ljudima i široj zajednici doprinoseći svatko na način na koji može i shvaćaju koliko im je malo uistinu potrebno.
Hoće li biti još potresa?
Snažan potres koji je pogodio Zagreb osim materijalnih posljedica ostavio je one mentalne i emocionalne. Mnogi i danas, nakon što je prošlo nekoliko tjedana od potresa, tvrde da se još uvijek znaju lecnuti nakon što vjetar nešto jače puhne govoreći kako je taj gromoglasan zvuk koji najavljuje potres strašniji od samog podrhtavanja. Uz takve iskaze, brojni spominju PTSP. Potres je prirodna katastrofa i traumatičan događaj koji izaziva stres. U tekstu Earthquake emergency: how to face post-traumatic stress piše da "potresi izazivaju intenzivan emocionalni šok u ljudima i tipično aktiviraju anksioznost, strah i napade panike. (...) Izloženost tako intenzivnim stresnim uvjetima ne samo da pokreće promjene u funkciji mozga, već i u nekoliko minuta pokreće molekularne promjene koje ljude stavljaju u rizik od razvoja depresivnih simptoma i posttraumatskog stresnog poremećaja." Za osobe s tim poremećajem karakteristično je da iznova proživljavaju traumatičan događaj.
To se na neki način događa i ljudima koji su osjetili jaki potres u Zagrebu jer ih buka asocira na zvuk kojim počinje potres. Osim toga, nakon tog velikog potresa uslijedilo je mnogo manjih, ali osjetnih. Seizmolozi kažu da je dobro što se to događa jer se na taj način energija oslobađa malo po malo, čime se smanjuje vjerojatnost još jednog onako snažnog potresa. Iako su se jedni navikli, drugi su i dalje uznemireni. Iako stručnjaci predviđaju da će i ti manji potresi potrajati još nekoliko mjeseci, ono na što se svi trebamo priviknuti jest to da osim što u prirodi postoje određeni zakoni, ona istodobno djeluje i na jedan neizvjestan, spontan način. Na kraju krajeva, takav je svijet u kojem živimo, često kontradiktoran i pun različitih polariteta.
Iz zdravstvene krize u ekonomsku
Iako sa sigurnošću ne možemo reći ni do kad će trajati zdravstvena kriza ni kada će se početi popuštati sa zaštitnim mjerama, sigurno je da će se zdravstvena kriza preliti u ekonomsku čije ćemo posljedice najvjerojatnije osjećati nešto duže, no ipak, ni o tome još ništa ne znamo. Mnoge tvrtke i obrti već su neko vrijeme zatvoreni i njihovim sustavima ne kola novac, što će ostaviti traga na firme, zaposlenike i cijelu državu. Mnogi još nisu svjesni da će prava kriza tek uslijediti i da će biti potrebno mnogo vremena da se situacija stabilizira.
Iako je situacija izuzetno neizvjesna u svakom pogledu, možda je baš ona pokazatelj da je neizvjesnost jedina stvar na koju se trebamo naviknuti. Je li moguće naviknuti se na neizvjesnost? Živimo u takvom društvu u kojemu se čovječanstvo tisućama godina nastoji sustavno uvjetovati i kontrolirati, a samim time i mi na taj način, modeliranjem okoline, učimo kako je to ispravno, zaboravljajući posumnjati u tu duboko ukorijenjenu postavku. S obzirom na to, nije lako prigrliti nepredvidljivost i neizvjesnost budućnosti, no svatko od nas može trenirati takvo stanje uma vježbajući strpljenje. Nemamo vremenski stroj i samim time ne znamo što nam budućnost nosi, a sjećanje na lijepe trenutke u prošlosti je iluzija. Na kraju krajeva, trenutno niti nemamo vremena za to. Prisiljeni smo biti svjesni i prisutni u sadašnjosti i živjeti dan po dan. I ovako i onako ne znamo što nam donosi sutra, a situacija u kojoj se nalazimo samo dodatno naglašava tu činjenicu i podsjeća nas na nju.
