Poznata je tvrdnja o postojanju šest univerzalnih emocija – to su sreća, tuga, ljutnja, gađenje, strah i iznenađenje. Navedene su emocije jasno prepoznatljive u svim kulturama, no ipak, postoje određene razlike u njihovu izražavanju. Prema tekstu Emocija bijesa - univerzalna ili kulturno specifična? psihologa Milice Tošić Radev i Aleksandra Baucala: „U velikom broju objavljenih studija kojima su obuhvaćene mnoge moderne ali i izolirane kulture potvrđeno je da postoji univerzalna facijalna konfiguracija za oko sedam emocija.“ Taj broj obuhvaća vrlo malen spektar emocija i on naravno, nije niti približan broju emocija koje čovjek može izraziti. Osim što se u različitim dijelovima svijeta emocije izražavaju na mnogo različitih načina, na nekim područjima, određene su emocije prepoznate na način da su imenovane, dok na drugim mjestima ne postoji naziv za tu emociju.
Kultura utječe na naše poimanje emocija
Britanska dramaturginja Tiffany Watt Smith u svojoj knjizi The Book of Human Emotions navodi sljedeći podatak: „Ideja da naše kulture imaju utjecaj na oblikovanje emocija kao i naših tijela i umova entuzijastično se počela razmatrati 1960-ih i 70-ih.“ Zamisao o promatranju emocija kao kulturno oblikovanih entiteta relativno je nova ideja. Ista autorica kao primjere navodi zapadnoaustralijsko pleme Pintupi Aboridžina koji razlikuju čak petnaest vrsta strahova dok s druge strane, sasvim suprotno, u jeziku peruanskog plemena Machiguenga nije pronađena niti jedna konkretna riječ koja bi značila brigu. Nakon razmatranja ovih prilično oprečnih pojava autorica ističe da je interes za emocionalni aspekt jezika vrlo intrigantan te se postavlja pitanje: „Ako različiti ljudi konceptualiziraju svoje emocije na različite načine, postoji li mogućnost da ih i osjećaju drugačije?“
Jesu li emocije koje nas obuzimaju doista naše?
Watt Smith u poglavlju Emotional cultures spominje neka od prvih antropoloških pitanja kojima se začela ideja o kulturalnom proučavanju emocija, kao npr: „Jesu li viktorijanci izmislili dosadu? Što je američke predsjednike potaknulo da se počnu smiješiti na svojim službenim portretima? Zašto su šesnaestostoljetni autori knjiga za samopomoć poticali ljude da budu tužni, a danas nam sugeriraju kako bismo trebali biti sretni? Zašto osamnaestostoljetni umjetnici žele postići šokantnost? Kako je moguće da neke emocije mogu nestati – kao što su rani kršćani kombinaciju ravnodušnosti i očaj nazivali acedia – a emocije poput ringxiety [uznemirujući, ali zavaravajući osjećaj da možete čuti zvonjenje svog mobilnog telefona] iznenada postaju prisutne?
Proučavanje emocija koje su bile prisutne u prošlosti ne služi samo tome da bi se istražilo kako su se rituali ljubavi i bol s vremenom promijenili ili zašto su se u različitim povijesnim razdobljima neke emocije mogle javno izraziti, dok su se druge nastojale učiniti skrivenima ili potisnutima pokorom ili molitvom. U tom su se novom području istraživanja znanstvenici pitali na koji se način te kulturne vrijednosti utiskuju u naša privatna iskustva. Počelo se postavljati pitanje jesu li naše emocije u potpunosti naše.“ Ideja percipiranja emocija na ovaj način, iako je začeta 60-ih i 70-ih, i dalje nije baš općeprihvaćena, ali pitanja koja ta ideja obuhvaća, čine se dobro zamišljenim polazištem za razumijevanje načina na koji emocije funkcioniraju.
Emocionologija – disciplina istraživanja emocija
Emocije su kompleksne pojave s kojima se susrećemo svakodnevno i upravo je zato važan način na koji ih percipiramo. S ciljem što sveobuhvatnijeg razumijevanja toga kako emocije funkcioniraju, 1990-ih Mary Nestle-Hallgren skovala je termin Emotionology, što bi u slobodnom prijevodu otprilike glasilo emocionologija tj. znanost o emocijama. Prema stranici Instituta za navedenu disciplinu (Emotionology Institute): „Emocionologija spaja znanost o emocijama iz više disciplina i izvora, ona je mnogo više od emocija kao takvih. Emocionologija objašnjava kako su naše emocije međusobno povezane s našim mislima i pokreću naše ponašanje i kako se povezujemo sa svijetom oko nas (…) U emocionologiji se koriste različiti modeli kako bi se objasnile međusobne veze između naših emocija, misli, ponašanja i načina na koji se odnosimo prema svijetu.“ Dakle, emocionologija uzima u obzir istraživanja o emocijama iz različitih disciplina zato što je njezin cilj razjasniti način na koji putem emocija stvaramo svoj odnos sa svijetom, a to neizbježno uključuje kulturu u kojoj živimo.
Jesu li univerzalne emocije zbilja univerzalne?
Kada govori o kulturološkom aspektu emocija, Watt Smith spominje djelovanje emocionologa, pogotovo napominje kako postoje brojne rasprave među emocionolozima o tome koliko uopće ima osnovnih emocija: „Najpoznatiji nedavni zagovornik ideje da postoje univerzalne i osnovne emocije je psiholog Paul Ekman. Nedavni istraživači osporili su njegove tvrdnje, tvrdeći da izrazi lica koje je identificirao kao univerzalne zapravo odražavaju zapadnjačku pristranost. Biti sumnjičav prema teoriji univerzalnih emocija ne znači reći da ne izražavamo i ne osjećamo neke emocije na vrlo slične načine, ili da ne možemo razumjeti emocije drugih kultura. Uostalom, zamišljanje emocija drugih ljudi iz prošlih kultura je najzabavniji dio bavljenja poviješću izražavanja emocija, no izjaviti kako je nešto vrlo slično nije isto što i reći da je identično u svakom pogledu.“ Emocije su reakcije za koje iz iskustva znamo da se razlikuju od čovjeka do čovjeka. Svaka ih osoba iskazuje na svoj jedinstven način. Bez obzira na to što su djelomično kulturno uvjetovane, svaki čovjek personalizira emocije koje pokazuje, kao da samim iskazivanjem emocija na njih udara pečat svojega djelovanja.
Spektar emocija možda je nepregledno sveobuhvatan
Čak je i profesor elektrotehnike Aleix Martinez sa Sveučilišta Ohio primijetio da postoji mnogo različitih nijansi između tzv. šest univerzalnih emocija i da stvari nisu tako crno-bijele kakvima ih je postavio poznati psiholog Paul Ekman. Martineza je ta manjkavost u određivanju univerzalnih emocija zaintrigirala i potaknula da pokrene vlastito istraživanje. „Rezultati su u skladu s nedavnim otkrićima takvi da neke kulture možda već prepoznaju te rafiniranije i brojnije izraze emocija. Na primjer, u istraživanju među udaljenim plemenima Himbe u Namibiji, znanstvenici sa Sveučilišta Northeastern izvijestili su da kada članovi plemena pružaju slike izraza lica emocija, umjesto da stvore šest urednih hrpa emocija, članovi su stvorili mnogo više. Za njih, sreća se može protumačiti kao nešto od sretnog do smiješnog pa sve do začuđenog.“ I na našim prostorima provedena su istraživanja o međukulturalnim razlikama emocija, primjerice, istraživanje psihologinjâ Arte Dodaj i Kristine Sesar pokazuje slične rezultate, naime, poput Martineza sumnjaju u identičnost univerzalnih emocija. Osim toga, spominju razliku u intenzitetu iskazivanja i prepoznavanja emocija u zapadnjačkom i istočnjačkom društvu, a navode i da društvene norme imaju jako važan utjecaj na to koja će emocija i u kojoj mjeri biti izražena.
Kao što i većinu toga u svom životu naučimo od roditelja, bliskih osoba i učitelja, na taj način učimo usvajati i iskazivati emocije, stoga tvrdnja da su kulturalno uvjetovane nije pretjerano šokantna. Ipak, upravo zato što su djelomično naučene, postavlja se pitanje koji je dio emocije kulturno uvjetovan, a koji dio nje uistinu osjećamo? To pitanje možda može pomoći u osvješćivanju emocija jer iako svakodnevno iskušavamo emocije, to ne znači i da smo ih ujedno svjesni.
