Svaki život sa sobom nosi određene teškoće. Neki ih podnose bolje od drugih i čini se da probleme rješavaju s lakoćom, usput. Život je kao igra koju svi igramo na različitim razinama: mladost je svojevrstan početni stadij u kojemu se još ne zna što život može donijeti, vladaju nesigurnost i neizvjesnost. Sa zrelošću dolazi iskustvo koje umanjuje osjećaj nesigurnosti. Iako se životne nedaće javljaju neovisno o dobi, količini iskustva i nemoguće ih je izbjeći, način na koji im se pristupa, osobi može olakšati ili otežati taj zahtjevan proces. No, zašto nam se javljaju teški životni periodi, zašto ne može bez njih?
Jeste li hrabri za primicanje tami?
U knjizi Tamna noć duše prvi put objavljene 2014. godine, savjetnik za mentalno zdravlje, Thomas Moore piše o teškim trenucima kroz koje većina ljudi prolazi više puta u životu. Ističe kako tamna noć može biti depresija, ali i ne mora jer će neki težak životni trenutak netko drugi shvatiti samo kao prolazan problem: „Depresija je samo naziv i sindrom, dok tamna noć predstavlja smislen i značajan događaj. Depresija je psihološka boljka, a tamna noć predstavlja duhovnu kušnju.“ Tamna noć zagonetka je koju je potrebno odgonetnuti, ne zato što je životna sila procijenila da se dosađujemo, nego zato da bismo nešto nadišli: „Tamnu noć ne birate sami. Ona vam biva podarena. Vaš je zadatak približiti joj se i prosijati mulj kako biste se dokopali njena zlata.“ Ona je poticaj na unutarnju preobrazbu i prilika da nešto napravimo drugačije.
U tmini vidimo jasnije
Životne prepreke i padove često se nastoji percipirati kao izazove s kojima je potrebno suočiti se i to je istina. Od njih se ne može zauvijek bježati, ako ikad i uspijemo, obično nas uskoro sačeka nešto slično. Ipak, važno je napomenuti da se učiti može i u lagodnim životnim situacijama u kojima prevladavaju mir i tijek, no zbog tog mira i ljepote može se učiniti da nema potrebe propitivati što bi se moglo naučiti te da je dovoljno samo uživati. Zahtjevniji životni periodi stoga obično bivaju većim, upečatljivijim i težim lekcijama: „Tmina i previranje potiču maštu na sebi svojstven način. Dopuštaju vam uvidjeti stvari koje biste inače možda previdjeli. Postajete prijemčiviji za drugačiji spektar osjećaja i poimanja.“ Poznato je da u većini slučajeva počnemo cijeniti ono što smo nekada imali tek kada to izgubimo, bila to neka osoba, životna prilika ili najobičniji predmet. Kada sve teče glatko, zaboravljamo biti zahvalni, no to je u redu, zato su tu tamne noći duše da potaknu na preispitivanje vlastitih vrijednosti i razmišljanje o tome što je zaista važno. Zato ih treba cijeniti, a ne samo gledati kako da čim prije prođu. Što smo strpljiviji, to su veće sposobnost upijanja i moć učenja.
Kaos kao preduvjet reda
Moore spominje brojna iskustva svojih klijenata kojima je pronašao zajednički nazivnik, a to je da nisu bili sigurni što im se točno događa, zašto gube osjećaj životne radosti te su se stoga osjećali zbunjeno i izgubljeno. Takav osjećaj zbunjenosti predstavlja kaos, a kaos je preduvjet za nastanak reda. Sasvim logično, nikad ne uređujemo nešto što je već uredno. Upravo zato, iako pomalo kontradiktorno, pojedini su pacijenti bez obzira na spomenutu kaotičnost imali osjećaj da ih nešto ipak vodi: „Ponekad, u tami koja vas obavija, možete osjetiti da nešto unutar vas raste ili da vas nešto priprema za život. Vaše putovanje ima svoj cilj iako vanjskih pokazatelja napretka nema (…) Vaša nesigurnost i povlačenje od života čine vas nalik nerođenom djetetu. Tama je posve prirodna, samo jedan od životnih procesa. U njoj može postojati i obećanje, puka natruha nagovještaja da život ide prema nekom cilju, iako nemate nikakvu predodžbu kamo.“ To je znak da se događa određena promjena i da je riječ o životnoj prekretnici iz koje ne izlazimo isti kao prije.
Ljubav kao bolest
Kao jedan od čestih uzroka tamne noći duše, autor primjećuje ljubav: „Robert Burton, koji je živio u Shakespeareovo doba, ljubav karakterizira kao bolest i u jednom trenutku sugerira kako bi bilo najbolje izbjegavati je ako je pojedinac za to sposoban. Međutim, svjesno odabrati ne voljeti znači odabrati ne živjeti. Voljeti i biti voljen potreba je koju svi imamo.“ U ovom kontekstu, svašta bi moglo biti bolest: i ljubav i posao i obitelj, ali ono što se krije u pozadini takvog poimanja jest strah od toga da nešto od navedenog, primjerice, ljubav, ne uspije. Svi se mi podsvjesno bojimo potencijalnih tamnih noći, na temelju onih koje smo već proživjeli i strah nas je da se one opet ne ponove. No, neizbježno je da će se ponoviti. Strah i oprez mogu biti od koristi i pomoći nam da ne iskusimo neželjene situacije, no isto tako mogu spriječiti od postizanja dugoročnih dobrobiti.
Svačija tamna noć obuhvaća specifičan jezik
Iako se ljudski problemi ponavljaju i mogu se svesti na svega nekoliko obrazaca zajedničkim cijelom kolektivnom (ne)svjesnom, svaka problematična situacija za pojedinu osobu ipak predstavlja specifičan izazov. Stoga, u opisivanju životnih teškoća, Moore navodi kako svaka osoba koristi posebne izraze: „Možda ćete čitati o drugim ljudima koji su proživjeli teškoće slične vašima, a možda ćete i posuditi njihov jezik i njihova rješenja. Kako je riječ o izrazima o kojima se često raspravlja u suvremenim medijima, današnji ljudi mogu pokušati svesti svoje složene uvjete na probleme poput neovisnosti i manjka samopoštovanja. Međutim, riječ je o kulturološkim problemima specifičnim za dani trenutak, boljkama vremena, i premda se oni mogu doimati uvjerljivim objašnjenjima za gotovo svaki životni problem, prejednostavni su za vaše suptilno i složeno iskustvo. Potrebne su vam vlastite riječi, vlastita poezija i osobna specifična dijagnoza.“ Objektivna stvarnost postoji, no nismo je sposobni percipirati u cjelini. Svatko od nas vidi jedan njen fragment i po tome se ljudske percepcije razlikuju. Patnja drugih osoba može pomoći da brže otkrijemo vlastiti problem, no važno je ne upasti u zamku identifikacije s tom osobom kako ne bismo zaboravili na vlastitu specifičnost, stoga je potrebno razviti vlastiti semantički sustav komunikacije o teškoćama jer što je bolje prilagođen našem shvaćanju, to će nam lakše biti iznaći rješenje. To što do njega ipak dolazimo sami velika je lekcija tamne noći duše.
Koja je Vaša iskra?
Kada piše o tamnoj noći duše, Moore spominje i njenu suprotnost, svjetlo, ono što je Jung nazivao iskrom te objašnjava kako do nje možemo doći samo ako zakoračimo u tamu: „Vjerujem da najbolji način suočavanja s tamnom noći duše podrazumijeva iskorištavanje emocionalne i intelektualne tame kako biste kroz njih uvidjeli vlastitu svjetlost i kako biste otkrili na koji točno način sjajite kada ste u svojem najboljem izdanju. Suvremena psihologija zadovoljava se minimumom u svojemu cilju pomaganja ljudima da se prilagode društvu i osjećaju normalnima. Moramo stremiti nadilaženju psihologije i ostvarenju duhovne vizije u kojoj vaš život poprima smisao kroz otkrivanje iskre božanskog u vašoj nutrini.“ Živimo u svijetu polariteta i tama je nužna da bismo prepoznali svjetlo, i obrnuto. Drevna učenja s kojima se susreću polaznici Tranceframing škole, omogućuju im da nauče kako se nositi s tamnim noćima svojih duša, kao i da ih prihvate jer one su nezaobilazan dio puta do prepoznavanja iskričavog originalnog dijela svakoga od nas.
