Kada je riječ o tome na koji su način živčani i endrokrini sustav povezani s ljudskim ponašanjem, u osnovama psihologije gradivo je najčešće segmentirano u zasebno odvojene cjeline poput živčanog sustava, sustava žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem, osjeta i percepcije, pamćenja, učenja, inteligencije, emocija i dr. To je za početak zadovoljavajuća pozicija, no krene li se na put dubljeg razumijevanja funkcioniranja navedenih dijelova tijela i svijesti, valja razmotriti i druge teorije koje nisu toliko fragmentirane, već nastoje povezati manje cjeline u veću, sveobuhvatniju.
Portugalsko – američki neuroznanstvenik i vodeći stručnjak za neurofiziologiju emocija, Antonio Damasio, u svojoj knjizi „Osjećaj zbivanja: tijelo, emocije i postanak svijesti“ pomoću neuralne podloge povezuje tijelo, emocije i svijest. Njegova je temeljna postavka za povezivanje toga trojstva neurološka činjenica koja glasi da „kad nestane svijest, od temeljne svijesti naviše, obično nestaju i emocije, što navodi na pomisao o zajedničkoj podlozi emocija i svijesti, iako su to različite pojave.“
Razlika između emocije i osjećaja
A. Damasio razlikuje dva pojma koja obično poistovjećujemo u svakodnevnom razgovoru, međutim, autorov je prijedlog „da izraz osjećaj bude više rezerviran za privatno, mentalno iskustvo emocije, a da izraz emocija koristimo za označavanje skupa reakcija, od kojih su mnoge jasno opažljive“ i pritom objašnjava kako pod takvom distinkcijom podrazumijeva da se tuđi osjećaji ne mogu promatrati, iako različiti vidovi emocija koje su potakle osjećaje mogu biti uočljivi drugima. I sami katkad možemo promatrati vlastite osjećaje. Ponekad smo svjesni uzroka zbog kojeg je emocija pokrenula određeni osjećaj, ali ne uvijek, a to se događa jer su emocije po naravi prikrivene. „Ne moramo biti (a često i nismo) svjesni što pobuđuje emociju, niti emocijama možemo voljno upravljati.“ Drugim riječima, često nismo u stanju utjecati na određenu emociju zato što se ona može inducirati iz nesvjesnog dijela uma koji je našem svjesnom umu nedostupan u svakodnevici. Zato, prema autoru, mozak zna više od onoga što je dostupno svjesnom dijelu uma.
U djelu navedenom na početku nalazi se zgodna analogija: „U obuzdavanju emocija otprilike smo nesposobni kao i u zaustavljanju kihanja.“ To se događa zato što se emocionalne reakcije odvijaju u našim unutrašnjim organima, ne očituju se samo kroz mimiku i gestikulaciju te je upravo to razlog zašto djelovanje emocija možemo isključivo prikriti, no i to se može učiniti samo djelomično. Neki ljudi koji rade posao u sklopu kojega prenose svoje emocije na druge (npr. umjetnici) imaju moć inhibiranja svojih emocija, no oni su iznimke.
Biološka uloga emocija
S biološke točke gledišta, emocije imaju dvije osnovne uloge:
1. stvoriti reakciju na određenu situaciju (borba, bijeg ili stvaranje ugodne situacije)
2. dovođenje organizma do točke u kojoj je spreman reagirati na zadanu situaciju
Grubo rečeno, ova podjela pokazuje vanjsku i unutarnju namjenu emocija. Postavivši je tako, jasno je da između ljudskih i životinjskih emocija nema pretjerano velike razlike jer je „biološka namjena emocija jasna i emocije nisu nepotrebni luksuz. Emocije su zanimljive adaptacije i sastavni dio bioloških sustava za preživljavanje.“ One su komponenta važna za podešavanje životnih funkcija uopće, a također, njihovim posredstvom spoznajemo dobro i zlo.
Prirodnost ili uobičajenost emocija?
Evolucijom se uz racionalni razvijao i naš emocionalni mozak koji je omogućio određene reakcije važne za sámo preživljavanje, no uz podražaje koji su utjecali na razvoj emocionalnog dijela mozga, javljali su se i drugi podražaji. Upravo kombinacijom raznovrsnih podražaja, čovjek je naučio povezivati podražaje i reagirati na njih, obogaćujući time svoj inventar emocionalnih iskustava. To je uobičajena pojava koja se događa svakodnevno, a sposobnost asociranja razvili smo kondicioniranjem, uvijek kad nas nešto novo podsjeti na ono što nam je već poznato. Premda bi se moglo reći da su navedene pojave prirodne, valja imati na umu da „priroda nije propisala te reakcije, ali vam je sigurno pomogla da ih steknete.“ Naime, nije svaka naša emocionalna reakcija prirodna – baš naprotiv, vrlo ih je malo prirodno, manjina ih dolazi iznutra. Većina je naših emocionalnih reakcija uzrokovana podražajima koji dolaze izvana ili je to neka kombinacija već kulturno i društveno stečenih obrazaca povezanih s opažajima iz neposredne okoline ili katkad iz dijela naše unutrašnjosti neovisnog o civilizacijskim uzorcima.
Jesu li emocije univerzalne ili individualne?
S obzirom na to da je uzrocima nastanka emocija teško ući u trag, na njih generalno nije lako ni utjecati. Iako je uobičajeno, nije prirodno da se, kad primjerice vidimo neki predmet, u nama pobudi određena emocija – to je onda posve individualna reakcija jer nitko drugi ne može reagirati ili ne reagirati istovjetno nama. Budući da su emocije pojava koja ovisi o emocionalnom kontekstu unutar kojeg se nalazimo, „posljedica ekstenzije emocionalne vrijednosti na objekte koji nisu biološki propisani kao 'emocijom nabijeni' jest da je raspon podražaja koji potencijalno mogu izazvati emociju zapravo beskonačan.“ Intenzitet emocija također je raznolik, iako češće slabiji nego jači, do čega dolazi s vremenom – što je čovjek bogatiji raznolikim iskustvima, to su mu životne situacije, događaji, reakcije, okružja, predmeti itd. manje začudni. Iskustvom se razvijaju svojevrsna otpornost i stabilnost u odnosu na emocije koje svojom tajanstvenošću često iskrivljuju način na koji sagledavamo svijet u kojem živimo.
„Sveprisutnost i sveprožimanje emocija tijekom našeg razvitka i potom u našem svakodnevnom iskustvu, posredstvom kondicioniranja, s temeljnim vrijednostima homeostatske regulacije: nagradom i kaznom, ugodom i boli, privlačenjem i odbijanjem, osobnim probitkom ili gubitkom, i – neizbježno – dobrim (u smislu preživljenja) i zlim (u smislu smrti). Sviđalo se to nama ili ne, to jest prirodno ljudskom stanju. No, kad je svijest dostupna, osjećaji imaju maksimalan učinak, a jedinke su također sposobne za refleksiju i planiranje. One imaju sredstvo za nadzor nad sveprožimajućom tiranijom emocija: to sredstvo naziva se razum. Naravno, ironično je da strojevi razuma još uvijek trebaju emociju, što znači da je nadzorna moć razuma vrlo skromna.“
Drugim riječima, zapravo su i u svakodnevici osobe za koje se sa sigurnošću može reći da su racionalne, emocije prisutne, no one su vjerojatno jednostavno balansirane na drugačiji način od emotivnih osoba. S druge strane, i osoba koju bismo nazvali bezosjećajnom, ironično, ima emocije jer da ih nema, ništa je u životu ne bi poticalo da poduzima korake na temelju kojih bi je drugi stigmatizirali kao bezosjećajnu.
Riječ emocija dolazi od latinskog glagola emotere što znači krenuti iz, pokretati. Stoga, iako su emocije pokretači naše svijesti, nije im potrebno poklanjati bezuvjetnu pažnju, već im je poželjno pristupati oprezno, s odmakom koliko je moguće i ovisno o situaciji, znajući da ih se ne može pretjerano kontrolirati u slučaju kad im već dopustimo da nas obuzmu.
