Simulakrum dolazi od latinske riječi simulacrum što znači ''kopija koja nema izvornik ili nije utemeljena u stvarnome svijetu''. Simulakrumi, dakle, nisu fizički objekti nego izvedeni entiteti u odnosu na original, suvremenim rječnikom rečeno – oni su virtualna stvarnost. Obuhvaćaju različite pojave, od naizgled bezazlenih zabavnih parkova sve do umjetnog života. Mnogi postmoderni teoretičari pisali su o ovom pojmu, kao na primjer Jean Baudrillard, čija je knjiga ''Simulakrum i i simulacija'' poslužila kao temelj ovog članka. Četiri poglavlja iz navedene knjige detaljno su objašnjena ispod istoimenih podnaslova u daljnjem tekstu.
Simulakrumi i znanstvena fantastika
Postoje tri vrste simulakruma:
1.) prirodni, temeljeni na slikama, imitacijama i krivotvorinama, s težnjom za obnavljanjem, npr. imaginarni svijet, utopija
2.) produktivni, zasnovani na materijalizaciji energije, ideja neprekidnog oslobađanja energije, npr. znanstvena fantastika
3.) simulacije, zasnovani na nekom modelu odnosno igri, karakteristični su po svojoj nadstvarnosti i težnji totalnoj kontroli, predstavljaju svijet onkraj stvarnog i nestvarnog koji ne pripada niti jednoj od prvih dviju vrsta simulakruma
Naime, stvarno i nestvarno postoje samo uz određenu distancu i pitanje je što se događa u slučaju kad se ta distanca želi ukloniti. U ideji utopije prema kojoj se nagoviještava neki potpuno drugačiji svijet, distanca između stvarnog i imaginarnog je maksimalna. Nadalje, u znanstvenoj fantastici, ta distanca je smanjena jer svijetu koji ima beskrajne potencijale proizvodnje, znanstvena fantastika umnožava njegove mogućnosti. Dakle, utopija suprotstavlja idealan svijet neidealnom, a znanstvena fantastika svijetu onakvome kakav jest dodaje nebrojeno mnogo mogućnosti. U simulakrumu simulacije, distanca potpuno nestaje jer modeli ne predstavljaju nešto imaginarno u odnosu na stvarno. prema tome, otvoren je prostor neprestanoj manipulaciji modelima. Dolazi do toga da se između insceniranog i stvarnog događaja briše svaka razlika, kao što u svojoj knjizi kaže sam Baudrillard:
''Imaginarno je bilo alibi stvarnog u svijetu kojim vlada princip realnosti. Danas je stvarno postalo alibi modela u svijetu kojim vlada princip simulacije. A stvarno je na paradoksalan način postala naša prava utopija – ali utopija koja više ne spada u red mogućeg, ona u kojoj se još može samo sanjati kao o izgubljenoj stvari.''
Postoji određena rezerva imaginarnog koja daje težinu onom stvarnom. Lijep primjer navedenog su geografska i svemirska istraživanja u kojima kada nema više neistraženih teritorija i kada nestaje prostor koji je bio otvoren za imaginarno - upravo tada stvara se svojevrstan princip stvarnosti. Era nadstvarnosti počela je osvajanjem svemira koji se shvaća kao proces prenošenja stvarnosti (ljudskog prostora) u simulaciju.
Nadstvarno i imaginarno
Disneyland je savršen model svih vrsta međusobno isprepletenih simulakruma. Stvoren je imaginarni svijet koji se smatra rezultatom poslovnih uspjeha. U tom svijetu prezentiran je objektivni profil same Amerike što znači da se pokušava prikriti činjenica da je stvarna zemlja, Amerika, zapravo Disneyland. Baudrillard je povukao paralelu sa zatvorom kao institucijom koja prikriva činjenicu da je cijelo društvo u stvarnosti zarobljeno i da ustvari živimo u jednom velikom zatvoru. Takva mjesta postavljena su kao imaginarna s ciljem da podrže vjerovanje u to da je sve ostalo stvarno, konkretno se misli na Ameriku. Također, ona ne prezentiraju lažnu stvarnost nego princip po kojem se spašavaju vjerovanja o tome da stvarnost postoji. Drugim riječima, prikriva se činjenica da stvarno više nije stvarno. Disneyland je imaginaran svijet koji predstavlja svijet djetinjastosti, a time i infantilnosti. Stvorio ga je Walt Disney imajući na umu ideju svijeta u kojemu je djetinjstvo zamrznuto, baš kao što je zamrznut i on sam. Može se reći da taj svijet prikriva činjenicu da se infantilnost nalazi posvuda, a ne samo u Disneylandu. Takav svijet obmanjuje ljude i tjera ih na to da povjeruju kako su infantilni samo u Disneylandu i čini da ignoriraju vlastitu infantilnost u svojoj realnosti, odnosno, u aspektima svojeg života. Naravno da Disneyland nije jedini obmanjujući svijet, Amerika je prepuna tzv. imaginarnim centralama koje se napajaju stvarnošću.
Može se reći da se u ovom primjeru s Disneylandom radi o dokazivanju stvarnog putem imaginarnog. Analogno s time, istina se dokazuje putem skandala, zakon pomoću prekršaja, rad putem štrajka, sustav putem krize, umjetnost antiumjetnošću, pedagogija antipedagogijom i sl. Stoga, može se zaključiti da se zapravo sve izvrće u vlastiti antipojam kako bi uopće preživjelo. Tako se i politički vrh koristi različitim postupcima izigravanja i simulacije smrti kako bi pokušalo izbjeći stvarnu agoniju, kako bi zapravo pokušalo prikriti vlastitu nemoć i činjenicu da su predsjednici općenito samo marionete kojima upravlja netko sasvim drugi.
Strategija stvarnog
S obzirom na činjenicu da ne postoji mogućnost pronalaska i definiranja stvarnosti, također je nemoguće proizvesti ono što nije stvarno. Dakle, nestvarno nije moguće jer više nije moguće niti stvarno. Jedan oprimjeren slučaj prethodne tvrdnje bio bi recimo simulacija krađe u nekoj trgovini. Kako bi se izvela lažna pljačka? Uzevši u obzir pokrete i znakove koji su jednaki i za stvarnu krađu, ne postoji objektivna razlika između stvarne i simulirane krađe. Niti nadležne osobe, primjerice, policajci, ako o tome nisu obaviješteni, ne mogu prepoznati razliku i pritom se svi mogu naći u opasnosti. U ovom primjeru elementi simuliranog i stvarnog vrlo bi se vjerojatno isprepleli te bi se osoba koja se odlučila na eksperiment iluzorne pljačke vrlo brzo i bez svoje volje našla u realnosti. Postoje i mnogo opasniji događaji koji su već sami po sebi simulirani na neki način, to su npr. otmice aviona i oružane pljačke jer se gotovo uvijek znaju moguće posljedice tih događaja, baš kao što se zna i da mediji ne daju stvarnu sliku događaja, već umjetnu, poput same prirode događaja o kojima se izvještava. Isto je i sa štrajkovima i krizama koji se svojom manifestacijom udaljavaju od kontrole poretka koji može opstati jedino ako su njegovi temelji racionalni i uzročno-posljedični. S obzirom na to da najčešće nije tako, vlast se raspada i pretvara u simulaciju vlasti. Zanimljivo je da je vlast nekada bivala ugroženom elementima stvarnog i da joj je tada glavno oružje bilo razuvjeravanje simulacijom, odbacivala je kontradikcije stvarajući laži. Nadalje, današnja vlast biva ugrožena simulacijom, a ne stvarnošću kao nekad. Upravo zbog toga, njeno današnje, sofisticiranije oružje bivaju krize i težnja za stvaranjem nekih novih društvenih ciljeva. Upravo odatle potječe «histerija našeg vremena», točnije, težnja za proizvodnjom i reprodukcijom stvarnosti. Vlast stoga proizvodi samo znakove vlastitog privida razvijajući pritom u društvu kolektivnu potražnju za znakovima vlasti u koji se uključuju gotovo svi u strahu od propadanja političkog aspekta. Dakle, ta igra vlasti jednaka je opsesiji preživljavanja vlasti koja nestaje, a kad ona u potpunosti nestane, čovječanstvo će se naći u halucinaciji vlasti odnosno u opsesiji toliko jakoj da se istovremeno javlja želja za oslobođenjem i nostalgija zbog propadanja vlasti.
Supermarket i superroba
Ogromni robni centri mogli bi se opisati kao montažne tvornice. Montažne, jer zaposleni nisu vezani za radni lanac, pokretni su, a vremenski raspored, izbor proizvoda, trajanje kupovine, također su proizvoljni. Radi se o tome da se trgovački centri mogu smatrati kompleksom kontrolirane socijalizacije upravo zato što sadrže prostor i vrijeme simulacijske djelatnosti društvenog života, uključujući stambenu i prometnu strukturu. Može se reći da stvaranje velikih trgovačkih centara doprinosi dezintegraciji grada budući da ih se smješta izvan grada te na taj način trgovački centri postaju jezgrom umjetne aglomeracije koja više nema nikakve veze s gradom. Trgovački centri zapravo su jedan veliki ekran na kojemu se neprestance emitiraju reklame raznovrsnih proizvoda, a posjetitelji cijelo vrijeme provode izloženi istome. Nikakva dubina ne može se pronaći na takvim mjestima, samoposlužni aspekt posebno doprinosi naglašavanju površnosti i ispraznosti takvog sustava koji se sastoji od prostora u kojemu se gubi posredovanje između ljudi, prodavača i potrošača, a da istovremeno ipak okuplja ljude stvarajući prostor za neposrednu manipulaciju.
Važno je znati da su virtualne realnosti svugdje oko nas, u različitim događajima o kojima svakodnevno slušamo putem medija, pa čak i u najbližem trgovačkom centru. Isto tako, bez obzira na to što smo sami odgovorni za kreaciju vlastite stvarnosti, onakve kakve želimo, trebali bismo se zapitati je li stvarnost koju želimo ostvariti naša zbiljska želja ili se ipak radi samo o krhkoj iluziji.
