Bacanje petardi je mnogo više od puke blagdanske tradicije; to je dijagnoza stanja svijeta u kojem živimo. Iz psihološke perspektive, ovaj čin otkriva duboke pukotine u razvoju ličnosti i emocionalnoj inteligenciji pojedinca.
Kada analiziramo osobu koja uživa u bacanju eksplozivnih naprava, vidimo nekoga tko pati od sindroma lažne moći. Budući da u stvarnom životu vjerojatno nema osjećaj kontrole nad svojom sudbinom, poslom ili odnosima, petarda mu omogućuje da na sekundu postane gospodar situacije. On jednim pokretom ruke prisiljava cijelu ulicu da reagira, ptice da polete u panici i srce prolaznika da preskoči otkucaj. To je najjeftiniji i najprimitivniji način da se netko osjeća važnim i primijećenim.
Međutim, najtamnija strana ovog ponašanja je potpuni izostanak empatije i nevjerojatna razina sebičnosti. Osoba koja pali fitilj svjesno stavlja svoju sekundu bučne zabave iznad dobrobiti svih ostalih živih bića u svojoj blizini.
Posebno je mučno promatrati utjecaj na životinje. Za pse, mačke i ptice, zvuk petarde nije zabava, već zvuk smrtonosne opasnosti. Njihov sluh je neusporedivo osjetljiviji od ljudskog, a strah koji proživljavaju je paralizirajući. Svake godine tisuće ptica ugine od srčanog udara ili dezorijentacije, dok psi proživljavaju teške traume koje ih mogu trajno obilježiti. Svjesno nanositi takav stres nevinim bićima samo radi prolaznog impulsa "zabave" je definicija emocionalne zakržljalosti.
Na kraju, bacanje petardi je čin onih koji ne podnose tišinu. U tišini se čovjek susreće sa samim sobom, a oni koji su iznutra prazni, tu tišinu moraju razbiti bukom. Pravi autoritet i snaga ne trebaju eksplozije da bi bili prepoznati; oni zrače mirom, a ne barutom.
Molim vas, ne bacajte petarde.
Domagoj Matijević
