Cijela naša kultura programirana je da vjeruje da postoji u neprijateljskom svemiru te da ne smijemo imati međusobno povjerenje. Ta ideologija ljudski rod stavila je u vrlo tešku poziciju. Ljudi se konstantno polariziraju i većini je gotovo nemoguće zamisliti da postoji viša razina života.
Taj nedostatak povjerenja uništava našu civilizaciju te u velikoj mjeri utječe i na sva ostala živa bića. To stvara kolektivnu psihozu koja je došla do točke da i na individualnoj razini više ne vjerujemo svojim stanjima, već tražimo mišljenja nekog drugog. Većina se ne osjeća niti ponaša autentično te smo pobrkali naš stvarni identitet sa socijalnim identitetom te smo postali sjena onoga što doista jesmo uzrokujući agresiju jedni prema drugima. Većina osuđuje svakoga tko se ne slaže s njihovim mišljenjem. Sve to čini se u ime sile i kontrole.
Toj dihotomije nas uče socijalne i kulturalne norme. Bilo kakvo funkcioniranje i ponašanje na način koji je drugačiji od toga za većinu je gotovo nemoguć. Vlade, organizirane religije, društvo i kultura uništavanju povjerenje kod ljudi. Većina ljudi je izgubila svoju prirodnu esenciju povjerenja. Kada se to dogodi tada određena forma vanjske tiranije prerušena u očinsku figuru, u koju moramo imati povjerenje, zauzima mjesto prirođenog i prirodnog povjerenja. Većina stoga umjesto da razvija povjerenje u sebi svoje povjerenje daje sistemu i počinje o njemu ovisiti kao o roditelju. Takvi ljudi nisu u stanju vidjeti primarnu funkciju sistema, a to je da sistem služi čovjeku. Sistem tada postaje fantom u koju većina ulaže ogromnu i nepotrebnu količinu svoje energije. Ljudi koji vjeruju sebi uvijek su predstavljali prijetnju tom fantomu jer kada se povrati povjerenje u istinu to postaje opasna prijetnja tom fantomu.
Ljudi su se otuđili od svih formi života jer većina samo linearni svijet, a to je potpuno iskrivljena percepcija iz koje izgrađujemo svoje zajednice kao linearan sistem. Sistem je uvijek u suprotnosti s prirodnim zakonom te ide smjerom koji je od njega suprotan. Većina ljudi sistem konstantno jača jer vjeruje da bez njega život ne bi mogao postojati. Ta zabluda izgrađena je na pretpostavci da možemo kontrolirati život. Većina obraća pažnju na indoktrinacije, umjesto na ono što nam daje život.
Prirodni svijet sam po sebi nije linearan i ne može se razumjeti iz linearne perspektive. To je jedan od glavnih razloga zašto čovjek želi gospodariti prirodom. To čini samo zato jer ju ne razumije, a to čovječanstvo vodi ka totalnom istrebljenju. Ako ne razumijemo prirodu, nikada nećemo razumjeti niti sebe.
Postoje drevna i moćna znanja koja nas uče kako obnoviti to urođeno povjerenje: Jedno od tih znanja je i taoizam. Sva ona se temelje na ne forsiranju, ne nasilju. Usklađenjem s prirođenim povjerenjem ulazimo u harmoniju s cjelokupnim životom. Da bi se kretao sa životnom strujom, jedna od prvih stvari koju čovjek treba naučiti je ne vezivati se za prošlost te otpustiti svaku čežnju prema budućnosti. Nemoguće je povezati se s izvorom života ako mu ne predamo svoje cjelokupno povjerenje, ako ne ovladamo „ne siljenjem“ te se naučimo otpustiti kontrolu.
