Kognitivna disonanca je pojam koji je 1957. objavio socijalni psiholog Leon Festinger u svojoj knjizi „Teorija kognitivne disonance". Kognicija ili spoznaja sastavljena je od određenog spektra vrijednosti, vjerovanja i emocija i postoje kognicije koje su međusobno nekompatibilne, koje se isključuju i nazivaju se disonantnim kognicijama. Kognitivna disonanca prema tome označuje mentalno stanje u kojemu osoba istovremeno doživljava više iskustava koja se ne podudaraju, primjerice kad osoba tvrdi jedno, a čini suprotno. Ljudi prilikom stanja kognitivne disonance osjećaju psihičku nelagodu koja traje sve dok osoba ne riješi nesporazum. Budući da je kognitivna disonanca povezana s ljudskim vjerovanjima, važno je napomenuti nekoliko stvari:
- Vjerovanje ili skup istih održava se kroz uvjerenje većeg broja ljudi.
- Vjerovanje je barem djelomično upleteno u sukobe koje svakodnevno iskušavamo tako da ljudi poduzimaju mjere u skladu sa svojim vjerovanjima. Te mjere su važne i toliko ih je teško poništiti da su ljudi dokraja predani svom vjerovanju.
- Barem je dio vjerovanja dovoljno specifičan i bavi se stvarnim svijetom tako da ga je moguće odbiti zbog nedvosmislenosti situacija.
- Neravnoteža koja se uvodi između vjerovanja i informacija koje se odnose na pogrešno predviđeni događaj u spoznajama određenog broja ljudi dovodi do socijalne podrške u pokušaju smanjenja disonance.
S obzirom na to da svaki čovjek utječe na svoj život, vrlo je važno nadvladati kognitivnu disonancu.
Negacija realnosti
Ponekad se dogodi da velika grupa ljudi zadrži određene stavove ili vjerovanja čak i nakon što se suoče s čvrstim dokazima koji opovrgavaju ta vjerovanja. Najjednostavniji primjer negacije realnosti u kontekstu teorije kognitivne disonance je grupa ljudi koja isplanira piknik na dan za koji su prognozirani pljuskovi. Zna se dogoditi da ljudi tako odu na piknik i bez obzira na to što se na nebu skupljaju teški oblaci, ljudi zadržavaju vjerovanje da će vrijeme biti pogodno sve dok zbilja ne padne kiša. Analogno tome, postoje grupe znanstvenika koji vjeruju u određene teorije i međusobno se podupiru u tom vjerovanju negirajući mnogobrojne podatke koji pokazuju kako su te teorije u potpunosti neutemeljene i netočne. Teorija kognitivne disonance objašnjava ljudsku socijalnu motivaciju i ima vrlo široku primjenu. Navedeni primjeri su jednostavni i svakidašnji baš zato što je riječ o fenomenu koji se javlja kod osoba koje drže korak s realnošću. To je tako zato što je utjecaj realnosti vrlo snažan i vrši pritisak na naš um tako što pokušavamo pronaći podlogu i temelj za svoje subjektivne spoznaje u stvarnosti i uskladiti to dvoje. Za osobe koje su dobro povezane s realnošću, vrlo je teško zadržati određene stavove i vjerovanja koja nisu u skladu sa stvarnošću. Uzevši to u obzir, postavlja se sljedeće pitanje:
U kojim će se okolnostima pojaviti negacija realnosti?
Primjerice, osoba ima vjerovanje koje je za nju od velike važnosti, a istovremeno ga je vrlo teško promijeniti. To vjerovanje prožima znatan dio njezina života i skladno je s mnogim drugim vjerovanjima koja je ta osoba stjecala kroz život i s obzirom na to, mijenjanje njezinog sustava vjerovanja dovelo bi do ogromnog nesklada. U nekom trenutku dođe do određene situacije koja snažno poljulja vjerovanje koje ta osoba ima i pritom nastane velik nesklad u strukturi vjerovanja te osobe. Ako u tim okolnostima osoba ne uspije smanjiti taj nesklad time što će uzeti u obzir druge spoznajne elemente koji potvrđuju situaciju do koje je došlo, očekivano je da se porekne valjanost događaja koji je izazvao disonancu, ali to baš nije moguće ako je događaj nedvosmislen i neposredno se nadovezuje na vjerovanje osobe. Primjerice, osobi kojoj šeće na kišni dan i koju smoči kiša bilo bi teško uvjeriti samu sebe u to da ne kiši, to je zato što stvarnost koja izravno utječe na ljude, za većinu nas ima veliku moć uvjeravanja.
S druge strane, osoba koja je u stanju kognitivne disonance, svejedno će s drugim ljudima raspravljati o istinitosti događaja. Na primjer, jedna od dviju osoba koja hoda po kiši pokušat će negirati kišu pod pretpostavkom kako ju spoznaja o tome da pada kiša dovodi u disonancu. Pritom bi ta osoba mogla reći drugoj osobi da kiša ne pada doista, nego da su to kapljice kiše koja je padala još prije, a koje vjetar nosi s lišća. Ta druga osoba vrlo bi vjerojatno zanemarila ovakvu primjedbu osim ako se sama ne nalazi u istoj disonanci.
Dakle, negacija realnosti događa se jedino u slučaju da velik broj ljudi koji se međusobno podupiru imaju identične disonantne kognicije koje se ne mogu lako razriješiti upravo zato što se velika količina ljudi međusobno podupire i na taj način održava stav koji uopće nije istinit. Objašnjenje je vrlo jednostavno: Ako većina u nešto vjeruje, mora da je točno.
Održavanje nevažećih vjerovanja
Za ljude koji inače reagiraju na realnost, vrlo je teško zadržati stavove za koje je očigledno da ne drže vodu. Pod pojmom nevažeći, Festinger ne misli na nešto što je vrlo vjerojatno pogrešno nego na ono što se neprestano, izravno i nedvojbeno opovrgava čvrstim dokazom kao što su primjerice realni događaji koji utječu na neku osobu, tj. na neko njeno vjerovanje. Nakon što takav čisti, nedvosmislen i opovrgavajući dokaz ostavi utjecaj na osobu, spoznaja koju dobije o realnom događaju ulazi u disonancu s vjerovanjem koje ta ista osoba ima. S obzirom na to da dolazi do sukobljavanja tih dviju strana, uobičajeni način kojim će se otkloniti nesklad je da odbacimo vjerovanje koje imamo o nečemu umjesto da negiramo nešto što se dogodilo i da ignoriramo svoja osjetila. Na primjer, ako je netko vjerovao da predmeti teži od zraka ne mogu letjeti, odbacio bi svoje vjerovanje nakon što bi vidio zrakoplov kako leti ili ako bi se u njemu vozio.
Također, dogode se situacije u kojima se ne dogodi da osoba odbaci vjerovanje čak ni onda kad ima nepobitan dokaz ispred sebe. Primjerice, dugogodišnji kockari vjeruju u određene sustave pobjeđivanja u ruletu usprkos učestalim gubitcima. Analogno tome, neki znanstvenici nastavljaju vjerovati u teorije za koje se eksperimentiranjem pokazalo da su neispravne. Naravno, treba postojati određena okolnost, posebni uvjeti kako bi se zbog umanjivanja mentalnog nesklada zanijekao dokaz realnosti umjesto vlastitog vjerovanja. Kao što je već rečeno, teško je promijeniti vjerovanja i zato je potreban dovoljan broj ljudi s istom disonancom kako bi društvena podrška postala lako dostupnom.
Postoji konkretan primjer u kojem se pokazuje kako se lako, zbog poremećene strukture vjerovanja, odbacio očiti dokaz umjesto vlastitog vjerovanja. Naime, tijekom Drugog svjetskog rata, Amerikanci su Japancima koji su u to vrijeme bili u SAD-u dali mogućnost da se nakon što rat završi vrate u svoju domovinu pa su neki od njih to i zatražili. Pritom su oni Japanci koji su bili državljani SAD-a bili primorani odreći se američkog državljanstva. No, bili oni američki državljani ili ne, njihov zahtjev za povratak u Japan bio je neopoziv čin. Japanci su u Americi nakon rata bili podijeljeni prema onome što su mislili o ishodu rata. Dakle, Japanci koji su ostali u SAD-u i nisu se željeli vratiti u domovinu, znali su da je Japan izgubio, a s druge strane, Japanci koji su zatražili povratak u Japan, bili su uvjereni u to da je Japan pobijedio. Drugim riječima, postojala je grupa određenog broja ljudi koja je čvrsto vjerovala u to da će Japan pobijediti u ratu i koja je poduzela određene neopozive pothvate u skladu sa svojim vjerovanjima. Za bilo koju od tih osoba, saznanje o tome da su zatražili povratak u Japan nakon završetka rata, u potpunosti se podudaralo s vjerovanjem da će Japan pobijediti. Osim toga, oni koji su zahtijevali povratak, bili su snažno privrženi svom vjerovanju upravo zato što je njihov povratak neopoziv čin oko kojega se uopće nisu mogli predomisliti.
U medijima su se počele emitirati vijesti o japanskim ratnim neuspjesima i većina ljudi ih je prihvatila. Usprkos medijima, Japanci koji su se vraćali kući odbili su te vijesti smatrajući ih djelom američke propagande. Neispravna uvjerenja u pobjedu Japana unatoč svim mogućim dokazima tome suprotnog ne bi opstala bez društvene podrške.
Dakle, odvili su se događaji koji su uveli spoznaju koja nije bila u skladu s tim vjerovanjem, spoznaju koja predstavlja suprotan polaritet vjerovanju, a koja s druge strane sadrži istu disonancu za sve one koji imaju identično suprotstavljene kognicije.
