Sve u prirodi sačinjeno je od ciklusa. Dan i noć, godišnja doba, ciklusi su koji su relativno predvidljivi i poznati čovjeku, no što je sa životom? Možemo govoriti o prosječnom trajanju ljudskog života koji nakon 1900-tih iznosi više od 70 godina, dok je u predmodernom svijetu taj broj bio puno manji, oko samo 30 godina. Iako baratamo podatkom o prosječnom trajanju ljudskog, psećeg ili mačjeg života, tko nam garantira da će ta bića doista živjeti toliko dugo, ili, da možda neće poživjeti još mnogo dulje? Može li se život uopće smatrati ciklusom, s obzirom na to da je njegovo trajanje ipak vrlo nepredvidivo?
SADA SE NEPRESTANO PRETVARA U TADA
Američki kirurg indijskog podrijetla, Atul Gawande u knjizi Prolaznost: Medicina i ono što je na kraju važno, progovara o izazovima s kojima se susretao u svom liječničkom radu: „Suvremene znanstvene mogućnosti znatno su izmijenile tijek ljudskoga života. Ljudi žive dulje i bolje nego ikada u prošlosti. Ali, napredak znanosti pretvorio je procese starenja i umiranja u medicinska iskustva, u pitanja kojima se bave znanstveni stručnjaci. A ispostavilo se da smo mi u svijetu medicine zabrinjavajuće nepripremljeni za to.“ Starenje i umiranje su procesi koje kolektivno percipiramo kao fizičke procese propadanja. Prve asocijacije uglavnom su vizualnog tipa – bore, pogrbljenost, bolesnička postelja i sl., no to je samo površinsko poimanje navedenih fenomena. Mnogo ljudi već na (prosječnoj) polovini svog životnog ciklusa iskušava razne nesigurnosti poput krize srednjih godina koristeći se raznim obrambenim mehanizmima kako bi prikrili svoje godine i dokazali sebi i drugima da su još uvijek mladi. Nitko od nas ne zna kad će umrijeti i tu se krije suštinski strah od smrti, strah od nepoznatog jer do danas još nitko ne može sa sigurnošću reći što nas čeka nakon što umremo. Moglo bi se reći i da je velik dio kozmetičke industrije zasnovan upravo na strahu od smrti, prolaznosti i propadanja.
U svijetu u kojem živimo vlada dubinsko neprihvaćanje prolaznosti, stoga nije ni čudo da se liječnici susreću sa situacijama u kojima ne znaju pripremiti pacijenta na to da prihvati svoje zdravstveno stanje. Prolaznost je neuhvatljiva, domena njenog djelovanja je prošlost i, iako je sadašnji trenutak jedino što imamo, i on začas postaje neuhvatljiv i podložan zakonima prolaznosti. Sadašnjica je iluzorna i vrlo se brzo pretvara u tadašnjicu.
DVOSTRUKA NARAV PROLAZNOSTI
Gawande piše o problemu koji je sveprisutan u liječničkoj profesiji: „Moja je profesija uspješna zbog svoje sposobnosti popravljanja. Ako je vaš problem moguće riješiti, mi znamo što je potrebno učiniti. Ali, ako nije? Činjenica da nismo imali odgovarajuće odgovore na ta pitanja u nama izaziva uznemirenost te uzrokuje bešćutnost, nečovječnost i silnu patnju.“ Kako nekome reći da ima tešku bolest i da će možda vrlo skoro umrijeti? Ovim pitanjem liječnik iskoračuje iz svoje profesije i ulazi u zonu ljudskosti, onoga što jest. U ovom međuprostoru fokus je na prolaznosti, a ona je nešto što nadilazi svako zanimanje jer se svi cijeloga života učimo nositi s njenom kompleksnošću. Kao što zimi žudimo za proljećem, tako i u životu s radošću iščekujemo njegovu sljedeću fazu ili se prisjećamo nekih njegovih ranijih razdoblja. Prolaznost sama po sebi funkcionira poput yin-yang znaka, dualna je, poželjna kad nam krene po zlu, a nepoželjna kad je sve u redu.
PROLAZNOST JE SLOŽENA LEKCIJA
Kada je u pitanju liječenje starijih ljudi, autor iz perspektive svoje struke priznaje kompleksnost takvih slučajeva: „Vješti smo u rješavanju specifičnih individualnih problema: raka debelog crijeva, visokog tlaka, artritičnih koljena. Dajte nam bolest i mi možemo poduzeti nešto u pogledu izlječenja. Ali, dajte nam stariju ženu s visokim tlakom, artritičnim koljenima i raznim drugim boljkama – stariju ženu koja je u opasnosti da izgubi život u kakvom uživa – i teško da ćemo znati što nam je činiti, a često samo pogoršamo situaciju.“ Usprkos generalnom mišljenju kako medicina najbolje zna kako postupati sa starim ljudima, da su liječnici najobrazovaniji u pogledu starenja i propadanja organizama, izgleda da je stvarnost potpuno drugačija.
