S lažljivcima se često susrećemo u svakodnevnom životu. Motivi laganja različite su prirode, pa jedni lažu zbog postizanja osobne koristi, dok drugi isto čine kako bi se izvukli iz neprilika. Postoje i one male dobronamjerne laži koje izgovaramo kad nekog ne želimo povrijediti, primjerice komplimentiranje nečeg "ružnog". No, ono što je manje poznato jest da laž može biti povezana s nekim psihijatrijskim poremećajem, a osobe koje tako kompulzivno lažu moraju se od svoje bolesti i liječiti.
O barunu Munchausenu
Hieronymus Carl Friedrich von Munchausen živio je od 1720. do 1797. godine, te je unatoč barunskoj tituli poznatiji kao kralj lažljivaca. U rusko-turskom ratu 1730-ih godina bio je oficir, a njegove su priče većinom vezane uz njegova "herojstva iz tog rata". Njegova najpoznatija "avantura" govori o tome kako je letio na topovskoj kugli, te skakao s jedne kugle na drugu. Zahvaljujući svojim hvalisavim maštovitim pričama ostao je slavan do današnjih dana, iako brojne danas poznate Munchausenove priče zapravo i nisu njegove, jer se svega tri pripisuju njemu. Barun Munchausen inspirirao je mnoge pisce, o njemu rađene predstave i snimani filmovi, a fascinirao je i znanstvenike, pa se uz njegovo ime vežu i neki psihijatrijski poremećaji.
Munchausenov sindrom
Munchausenov sindrom je psihijatrijski poremećaj u kojem netko izmišlja simptome bolesti ili psihološke traume s namjerom da privuće pozornost i izazove suosjećanje. Tu spadaju i ljudi koji lažu o tome da su njihova djeca bolesna i izmišljaju razne sindrome. U svakodnevnom životu takvi ljudi izmišljaju razne priče samo da bi skrenuli pozornost na sebe,a ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče, prof. dr. Vlado Jukić dodaje:
"Munchausenov sindrom su priče preuveličavanja, te osobe hoće biti važne, hoće biti u centru pažnje. U medicini se on kao takav pojavio kada netko laže da od nečega boluje, npr. od PTSP-a. U Americi se javio, kod nas još nema takvih, ali u Americi imate ljude koji tvrde da boluju od PTSP-a, da su bili u Vijetnamskom ratu, da su stradali ovdje ili ondje, a nisu ni jednoga dana bili u Vijetnamu. Oni su se toliko u to uživjeli da više ne razlikuju što je, a što nije. Munchausenov sindrom je takva laž da na kraju taj sam stvarno počinje vjerovati da je to tako i on se ponaša da je to tako. Znači ne samo da govori da je vijetnamski veteran, on ide na njihove sastanke, nosi njihove odore."
Osobe oboljele od tog sindroma umišljaju različite simptome, a često su dobro upoznate s medicinom i načinima liječenja, te su čak kadre izazvati određene simptome kako bi bile operirane. Boravak u bolnici i suosjećanje liječnika, medicinskog osoblja i bliskih im ljudi zadovoljava njihove psihološke potrebe.
Razlika između hipohondrije i ovog sindroma očituje se u činjenici da hipohondri zaista vjeruju da boluju od nečeg, dok osobe koje boluju od Munchausenovog poremećaja znaju da nisu bolesne, objašnjava prof. Jukić i dodaje:
"Mi moramo zaista vidjeti kad nam netko ovako priča one Markove konake je li se zaista radi o takvom poremećaju ili je nešto drugo u pitanju. Nedavno smo čitali da je u Austriji jedan čovjek godinama išao od bolnice do bolnice da bi bio kojih 10, 15 dana u svakoj, čak je i operacije napravio. Međutim taj Munchausenov sindrom moguće je ponekad zamijeniti sa pravom dijagnozom, jer postoje psihijatrijski poremećaji druge naravi."
Nešto slično često se može uočiti kod male djece koja znaju lagati da ih nešto boli da bi privukle pozornost roditelja. U današnje vrijeme postoji i tzv. cyberMunch gdje osoba koja boluje od tog sindroma zalazi na forume i priča o svojoj borbi s teškom bolešću ne bi li izazvala suosjećanje. Najpoznatiji primjer je Amerikanka Debbie Swenson koja je mijenjala nadimke i bolesti na internetskim forumima, te čak objavljivala svoju smrt.
"Takvu osobu treba psihoterapijski konfrontirati s činjenicom, što je bolno. Kad npr. misliš da imaš milijun dolara na knjižici ili računu, a u biti nemaš ništa, to je jedna bolna situacija. Osobu treba polako liječiti, konfrontirati s tim onoliko koliko može podnijeti. Ne možete reči "ti lažeš", jer će otići drugome lagati. Nemam nikakvih iskustva s liječenjem Munchausenovog sindroma. Ja sam u svom životu sreo lašce, ali baš da bi toliko lagali da bi im dijagnosticirao Munchausenov sindrom, to nisam", kaže dr. Jukić.
Razlika između običnog lažljivca i osobe oboljele od takvog sindroma je u tome da kad čovjek laže u svakodnevnom životu to je najobičnije manipuliranje činjenicama, dok osobe koje pate od Munchausena "žive svoju laž", te se često i same uvjere u nju. Osim impresioniranja okoline, razlog takvog laganja može biti i strah od suočavanja sa stvarnošću, što je očito na primjeru majke koja razgovara s mrtvim djetetom.
Pseudologija fantastika
"Sličan jedan fenomen postoji u psihijatriji gdje postoji poremećaj mišljenja tzv. "lovačke priče", dakle oni vole lagati. A onda kada netko ide tako daleko da izmišlja sve, onda se to zove pseudologija fantastica, dakle priča ovako fantastične priče", kaže dr. Jukić.
Pseudologija fantastika je psihijatrijski termin koji označava patološko laganje. Prvi put je spomenuta u medicinskoj literaturi 1891. godine, a označava laganje do te mjere da se stvarnost više ne može ni razlučiti od laži. Poremećaj može biti prisutan kod osobe neko vrijeme, primjerice nekoliko godina, a može se protegnuti i na cijeli životni vijek. Osoba na početku priče koje su povezane s nečim što joj se dogodilo, odnosno one priče koje u sebi sadrže elemente stvarnosti, a kasnije se priče u potpunosti udaljavaju od stvarnih događaja te nemaju veze s realnim zbivanjima. Laganje je u tolikoj mjeri patološko da pričanje neistina postaje utoliko normalno za tu osobu, da govorenje istine postaje nemoguće. Pritom laž postaje jedini način komunikacije, i to ne s ciljem izazivanja suosjećanja ili impresioniranja, iako se takve osobe u svojim pričama najčešće predstavljaju u pozitivnom svjetlu, kao primjerice neopisivo hrabri pojedinci.
Kad se u stvarnom životu suočite s opsesivno-kompulzivnim lašcem teško je prihvatiti konstantno i više nego očito laganje. No, ako imate u vidu da osoba možda pati od nekog poremećaja povezanog s laganjem, treba joj na taj način i pristupiti te pokušati pomoći. Stručnjaci savjetuju da ako imate prijatelja koji boluje od nekog takvog poremećaja najbolje je neko vrijeme ignorirati svaku njegovu laž, ma kako očita bila. Nakon nekog vremenu počnite posvećivati puno vremena toj osobi i dalje ignorirajući njezine laži.
Osoba koja pati od takvog poremećaja teško da će se izliječiti bez profesionalne pomoći, no podrška okoline puno joj može pomoći. Osobe koje boluju od nekog poremećaja laganja najčešće imaju nisko samopouzdanje, a laganjem kompenziraju svoju nesigurnost, stoga kad sretnete nekog lažljivca, prije nego li ga optužite da laže, sjetite se da se možda radi o ozbiljno bolesnoj osobi.
